299/365, petak, 26. listopad 2001.

Bilježnica

Strojevi su isti kao ljudi; lako se uz njih vežemo i često zaboravljamo one najvažnije. Kad prođeš s nečim dobar komad puta zaslužuje da ga barem spomeneš, ili, ako postoji sklonost stvaranju malih mitologija, pretvoriš u svjetlo oružje pred kojim dušmani padaju ničice. Pisac je nekad imao pero, snažnije od mača. Onda nam je tehnika pod prste gurnula pisaću mašinu, stvorivši jaku ikonografiju čija je čarobna moć potrajala dovoljno dugo da čak i moja generacija skribomana pripravnika u izlozima čeznutljivo gleda male prijenosne Olympije. Zaboga, pa to je bila jedina pokretna i nepokretna imovina našeg knjiškog i alkoholnog idola Henrya Kinaskog, s njom je znao i zatući kakvu gramzivu gazdaricu prije bijega u drugi grad.

Kompjuter je u početku bio čuđenje u svijetu. Izazivao je strah i nije se činio idealnim suputnikom na kreativnim stranputicama. Zato sam se vratio korak unazad, tekstove pisao rukom i samo ih daktilografski unosio na hard disk. Dok nisam upoznao malo, zgodno, izrazito simpatično prijenosno računalo, u doba dok je Pentium još mogao biti kakva galaksija iz Zvjezdanih staza. Bilo je to najpraktičnije ostvarenje piščevog sna - stroj koji putuje s tobom i čuva sve nuspojave zapletenog uma, brižan i točan, bez prateće vojske papira, spajalica, bilježaka. Čudo u formatu bilježnice - krug uspješno zatvoren. Ja sam ga upoznao pod imenom lap-top i odmah se zaljubio. Prijatelj mi ga je posudio da na njemu napišem svoju prvu knjigu; ne možete ni zamisliti koliko sam se važno i dobro osjećao s njim pod rukom u proljeće 1997., dok sam pratio Pipse na snimanju “Fred Astairea”. Mali tehnološki detalj prvi me put u životu upoznao s dostojanstvenom stranom profesije koja me je odabrala.

Eto vidite, prvu sam knjigu napisao na notebooku, a ovo što danas čitate zapravo je i nastalo zbog njega. Nema veze, preduga priča - dovoljno je reći da svijetlo pero iz legendi leži preda mnom na stolu kao najveće bogatstvo koje imam. Strah me i pomisliti što bi se dogodilo da se razboli ili da ga neka ultimativna nesreća udalji od ponosnog vlasnika. Istina je ono o svijetlom oružju i srcu u junaka, a i o čudotvornoj ruci Mandušića Vuka koja svaku pušku čini ubojitom. Svejedno, nisam baš lud za praktičnim dokazivanjem legendi. Sretan sam s ovim što imam. I sve svoje nosim sa sobom. U formatu bilježnice.