298/365, četvrtak, 25. listopad 2001.

S kim to pričaš?

Imam nekoliko pitanja na istu temu: pričate li vi sa samim sobom? Radite li to glasno ili više cijenite dobre unutarnje dijaloge? Konačno, je li vas netko već proglasio ludim zbog toga?

Možda je i ludilo Normana Batesa, tako lijepo zabilježeno u Hitchcockovom “Psihu”, započelo s nekoliko bezazlenih rečenica upućenih na adresu pošiljatelja. Vrag će sam znati kada osoba postaje podvojena i jesmo li to svi barem malo. Jer, ja pouzdano znam da Ante Perković može biti neopisivi glupan, bezosjećajni gad, sebično đubre, obična seljačina, pažljivi prijatelj, vrhunski intelektualac, dobar pisac, šarlatan, primitivac, pristojan gost i još gomilu toga. I sve što napravi bilo tko od njih dolazi kao tema živih unutarnjih rasprava. Ja uopće ne pričam sam sa sobom, kod mene se snimaju “Latinice” i “Misli 21. stoljeća”, sve dok jedna strana jednostavno ne odluči zaspati, pa druga ostane bez zida za odbijanje loptice. Stajem pred intimnu porotu često i primjećujem da se meni stvari najteže opraštaju. Drugi uvijek dobiju neki popust, obrani ih se i objasni njihova slabost, a moje se greške nemilosrdno seciraju. I to me, valjda, čini pažljivijom i boljom osobom. Barem do trenutka gubljenja špekula, kako fino kažu Englezi.

No, nije li naš prešutni socijalni dogovor o poželjnim i “normalnim” oblicima ponašanja prilično strog i besmislen? Čim sretnete nekog na ulici kako pjevuši pomislite da nešto nije u redu (Što je ovome, jebote? Nije valjda sretan? Ako je tako, mora biti lud.) Osoba koja se smije sama sa sobom također neće proći najbolje u paušalnim procjenama na brzoj pokretnoj traci modernog života. Zviždanje je još donekle prihvatljivo, ali se pripisuje seljačkim navikama. Idealna gradska rutina je: užurbani korak, ozbiljan pogled, brada podignuta visoko, zacementirana usta i usputno kimanje znancima. Baš ljudski. Emocije pod uzde, pa jaši finim, jednoličnim kasom. A frustracije jedva čekaju da se vrate doma.