297/365, srijeda, 24. listopad 2001.

Nightlife skica

Sinoć u Aquariusu Zele i ja na prvorazrednom hip-hop događaju. Masta Ace, Brooklyn. Kažu mi neki ljudi da obučem nešto široko, a mogu si staviti i crnu žensku čarapu na glavu. Kao da idem pljačkati banku. Ništa, uđemo mi, po običaju prerano, ali baš na vrijeme za domaće nade iz Dubrovnika. Čudno mi je da ih do sada nisam zaboravio. Onda krenu stizati ljudi. Uglavnom nose široko. A i ovo s čarapama se zna susresti. Komadi baš i nisu k’o iz spotova, neke se trude, navijamo za njih. Dolazi Boška s prijateljicom, znamo se još s faksa. Pamti me kao ortodoksnog rokera pa slijedi kratko objašnjavanje.

- Pa ti si prije bio... ono...

– prstima pokazuje znak križa, a meni se u sjećanje vraćaju riječi križarskog proglasa protiv techna koji smo napisali i objavili negdje 1994. Jebiga, mladost i radikalizam obično idu zajedno. Boška je već tada znala prepoznavati stvari, pa nekako i nije čudno što se srećemo na ovakvim mjestima. Meni to, doduše, ulazi u opis radnog mjesta, inače bi me malo što moglo natjerati. Ovako dođeš na koncert, držiš se šanka kako priliči kritičaru i svi zadovoljni.

Pitam istaknute novinare "Nomada", ujedno velike propagatore hip-hop kulture, da mi objasne nešto što me dugo muči. Uzmeš CD Busta Rhymesa, recimo, pismen si, vidiš sasvim dobro pročitati što piše na omotu, i svejedno u svakoj pjesmi frajer mora reći da je on, recimo, Busta Rhymes. Je li to neki oblik psihološke terapije, zasiti li se čovjek toga s vremenom, pa to prestane raditi na desetom albumu, zašto se slično obilježavanje teritorija ne pojavljuje i u drugim žanrovima... Ispalo je da ne kužim spiku. Dobro, barem se trudim. Neće više trendovi prolaziti pokraj mene k’o kraj turskog groblja. Sve dok ne moram mijenjati stil oblačenja. To mi je previše naporno.