300/365, subota, 27. listopad 2001.



Gledam ovu brojku gore i teško mi je vjerovati. Tristo. Tri stotine. Jedan, dva, tri, četiri... dvjesto devedeset devet, tristo. Imam samo jednu riječ – JEBOTE! (To su, zapravo, dvije riječi, ali ih je često korištenje čvrsto spojilo. Što čovjek združi, nek pravopis ne rastavlja.)

Vrijeme ide, jer ne zna stati. Takav je koncept. Kad se trudiš bilježiti njegov vodostaj, gomilaš zastrašujuće brojke. Stalno raste, ne vrti se unatrag. Možda je kriv ovaj naš krajnje pojednostavljeni linearni princip praćenja, sve se niže jedno na drugo. Jesmo li ikad pokušali povući ručnu i krenuti u rikverc? Ili nam nije ostavljena ta opcija jer bi, sasvim vjerojatno, totalno poludjeli vraćajući se na najmanje sitnice, popravljajući i ono što je dobro stajalo. Zato postoji superiorni Superman, ali njega nikad nema kad ga najviše trebaš. Loše vrijeme za super-heroje.

- Ti si, valjda, jedan od rijetkih koji žele da se ova godina što prije završi – kažu mi ljudi. Istina je, imam svoje razloge. Iako se uopće ne žalim na nju. Dapače, dala je i donijela puno toga. Ako sve što dobivamo vrijedi pripisivati vremenu (a čini mi se da tu grešku stalno ponavljamo). Jednom, na plaži u Piniji, u savršenom ljetnom danu, sličnu sam tematiku pretresao s prijateljicom Triciom. Pa mi je ona rekla što njen frend na to kaže: "Nema lošeg vremena. Samo mi ponekad nosimo krivu odjeću." Mala mudrost za lakše snalaženje.

Danas je subota, 300-i dan 2001. godine. Ne bi ni znali da ja ne brojim. Iako je sve to prilično nevažno. Možda u svaki dan treba ulaziti kao da je prvi. Opet, kad se sjetim kako obično ulazimo u prvi dan godine, pijani i natekli od žderanja... Izbor je slijedeći: vjerovati u onu o prvim mačićima ili se prikloniti jutru po kojem se nešto poznaje. Sve je zapisano.