098/365, nedjelja, 8. travnja 2001.

Deadline

U ovom našem poslu postoji jedno vrhunsko uzbuđenje, jedan adrenalinski udar koji će potjerati uspavani živac za brzo snalaženje: deadline iliti krajnji rok za predaju teksta. Ništa ne motivira bolje od njega. Točno vrijeme: devet sati i pedeset sedam minuta. Još jedan sat i tri minute. Opa, sad su već dvije...

Postoje dvije vrste novinara - oni koji kasne i oni koji samo vjeruju da to ne čine. Ja se, recimo, furam da mi je deadline svetinja. A zapravo radim samo na njega. Robujem cajtnotu. Ležerniji pristup izgledao bi otprilike ovako...

Redakcija studentskih novina, jedna razbarušena sredina po defaultu u koju novi urednik pokušava uvesti red. Stari urednik se slučajno nalazi u redakciji, još se nije rješio navike, dok novi bijesni zbog kašnjenja ovog i onog teksta. Na vratima se pojavljuje gospodin Š., i starom i novom uredniku poznat po fleksibilnom pristupu rokovima za predaju.

- Jesi donio tekst? Di je tekst? - sikće urednik. - Deadline je bio u srijedu.

- U srijedu?! - nova informacija kod Š. je izazvala tek trunku čuđenja. - Zar nije bio prošli petak?

Jasmin bi, za takve slučajeve, rekao: "Genij se ne požuruje". A Šile je, zamisli ironije, otišao u svijet on line novinarstva gdje je svaki dan jedan golemi deadline. Vidite što se može dogoditi ako ne budete dobri.

Uzbuđenje o kojem govorim zna biti usporedivo s onim arhetipskim onesposobljavanjima tempiranih bombi baš u posljednjim sekundama. Treba presjeći neke žice, nadati se da ćeš pogoditi pravu, i biti brz, brz, brz. A kreativnost je spora gospođa, voli dugo sjediti na dupetu, piti kavice i gledati stvari iz raznih perspektiva. U stanju je jedan impuls prežvakavati danima i često od njega napravi nešto slasno i ukusno, ali prazninu treba nahraniti sada, pa kako bilo. I tu će uskočiti vještina i snalaženje. Još pamtim čudnovat osjećaj jedne davne nedjelje, kad sam, kao novinar pripravnik "Slobodne Dalmacije" otišao na jakuševački sajam automobila raditi reportažu. Kolega je furao glavnu priču, a ja hvatao fragmente po Hreliću. I onda, iz te sajmišne atmosfere, u redakciji za 15 minuta, pravo u pisaću mašinu (kad to kažem, čini se kao da je bilo prije 100 godina, a ne smiješnih 8), moraš iskucati tu jednu karticu. Dragocjeno iskustvo.

Fakat, sve što treba znati o novinarstvu naučio sam još u gradskoj rubrici.