097/365, subota, 7. travnja 2001.

Strah i prezir u Gospi�u: Do zore... i praskozorja na pumpi

Dva i petnaest ujutro. Normalan svijet u to doba spava. A mi moramo svirati. "Amadeus" se lagano praznio, a tik ispred stagea skupila se ekipica od nekoliko dobro raspolo�enih frajera i cura. Party, kume, sviraj! Zna� ovo, zna� ono... Razlika izme�u svatovskog benda (�trkljavi klavijaturist, brko na gitari i koka �irokih bokova i slobodnih nazora iza mikrofona), i �etiri debila koja furaju autorski materijal svima o�ito nije najjasnija. Da se zabrinem? Barem sam shvatio kako se osje�aju ga�eri kad im na svadbama vi�em: "Svirajte svoje stvari!"

Prva stvar drugog seta bila je izuzetno odabrana obrada � "Pjevajmo do zore" Jure Stubli�a s li�kim zaklju�nim refrenom. "Do zoreeeee"... Pun pogodak.

Nakon toga, stvari postaju istinski bizarne. Dvojica iz one �ivahne ekipe fiksiraju malo mene, malo bubnjara, s izrazitim zanimanjem promatraju moje efekte i izazivaju �este upadice svojih cura: "Ajde, pusti de�ka da svira." Onda tre�i upada...

- Zna� �ta triba� svirat? Neku makedonsku. Ajde neku makednosku.

- Ne znam ja to � jo� se treba� i idiotski smje�kati.

- Kako ne zna�?! Makedonija, tamo se ratuje. Makedonija, �ovje�e � mora� znat di se ratuje!

- Nemam pojma, ja sam Dalmatinac � u�asno se rijetko izvla�im na regionalnu pripadnost. Ovo je izgledalo kao pravi trenutak.

- Bogami, ne izgleda� tako! Ajde onda onu: "Dalmatinac sam..."

Pravo mi budi.

Kao bend na Titaniku, do kraja smo svirali sve bolje. Falila je samo striptizeta i neka prikladna �tanga. Pjesmu o kraju svijeta, a s njom vrlo originalno zavr�avamo svirke, slu�ali su samo konobari. Brod je potonuo na dno, valjalo je ukrcati preostale stvari i krenuti s barkom za spa�avanje prema ne�em �vrstom. Takvih mjesta ba� i nema puno, ali tko bi se jo� i s tim zamarao. Do slijede�e avanture, i pumpa na prilazu Zagrebu mo�e izgledati tako.

Kombi je upalio. Vratimo ga policajcu. Sedam sati, bit �e lijep dan... Dovoljno.