099/365, ponedjeljak, 9. travnja 2001.

Vojni rock

I skreno, mislio sam da to nema baš nikakvog smisla. Bio sam mrtvo siguran. Stari je tvrdio da mi ne može škoditi, da čovjek skuži neke stvari tamo. Ok, možda klinci od 18 godina, ali što to ja mogu naučiti u vojsci? Imam 25 godina, završio sam faks, sam se uzdržavam... tih deset mjeseci samo mi mogu sjebati život. Da se tada, u dubokom mraku Tuđmanove ere, netko sjetio predložiti ukidanje vojnog roka, protestirao bih za njega ispred Sabora koliko god treba. Urlao bih dok ne izgubim glas. Toliko mi je bilo stalo da ne odem tamo da sam se pokušao izvući na sumnjive psihijatrijske nalaze i nedovoljno veliku dioptriju. Nisam mogao ići do kraja, tako da sam dobio status ograničeno sposobnog i apsolutno najgori mogući rod - pješaštvo, minobacači.

Martinje 1998. bio je prvi dan služenja vojnog roka u HV. 304 na džombometru, grozna kiša, gomila zbunjenih faca i uniforma koju ne znaš odjenuti. Malo kad sam se osjećao tako izgubljeno. Ali, kako je volio reći narednik Bakić, "čovik je najizdržljivija živina", pa je prilagodba bila iznenađujuće brza. Nisam, naravno, počeo brijati na militarizam i puškama davati ženska imena, nisam se priklonio ekipi iz voda koja je inzistirala da se svi tetoviramo (braća Marinović, najglasniji zagovaratelji te briljantne ideje, imali su na ruci istetoviran kurac), niti odlazio drkati na čučavac. Ne govorimo o asimilaciji - treba, onako uniformiran, sačuvati sebe ispod svega. I shvatiti gdje i s kim živiš, izvući se iz svog staklenog zvona, pričati s ljudima koji u grad idu samo na stočni sajam, a knjige bez slika plaše ih više od čopora vukova. Vojska je zbog toga čudesno mjesto, ekstremna situacija u normalnim, koliko toliko kontroliranim uvjetima. Nemojte mi vraćati tih deset mjeseci, zbilja ne znam kako bi ih pametnije utrošio.

Muškarci su, pretpostavljam, takvi - prvi se dio života groze vojske, a kad se vrate iz nje to im odjednom postaje omiljena tema. Iskreno, savršeno mi je svejedno kako će i kada završiti ova svježa polemika o ukidanju vojnog roka, "ni u džep, ni iz džepa", rekao bi narednik Bakić. Samo znam da bih bio siromašniji bez tog iskustva. E, da me sad čuje AP od prije tri godine sigurno bi rekao: "Vidite što vojska radi od ljudi... To je zlo!" Kao da on zna? Nije bio tamo.