349/365, subota, 15. prosinac 2001.

Koliko dana stane u jedan dan?

Čitao sam "Antologiju" Beatlesa. Nevjerojatno poučna knjiga, uvjerila me je da se sve vezano uz glazbu i medije može naučiti baš iz njihove karijere. Bili su prvi, na njima se puno toga lomilo. Tako George Harrison kaže da su oni od 1964. nadalje u svaki dan ugurali barem cijeli tjedan. I stvarno, kad bi napravili sve što jesu da nije bilo tog rastezanja vremenskih zakonitosti.

Spominjem Beatlese iz više razloga. Profesionalni zadatak me natjerao da ih iznova proučavama i sada ozbiljno razmatram ideju kupovine svih njihovih albuma u cilju popunjavanja rupa nastalih nesretnom zaljubljenošću u Rolling Stonese tijekom nježnih godina. Drugi razlog je još osobniji. Dani mi se trpaju događajima i poslovima, pa nekako bolje kužim što je George htio reći. Ne uspoređujem se, ne daj Bože, samo pokušavam pratiti histerični ritam kraja godine. Ispratiti 365 knjigu u okrutni realni svijet iz ovog virtualnog, dovršiti album Djece, dočekati "Slijepog putnika", ispisati sve kartice koje se tako fino gomilaju na svim poslovima, ništa ne zaboraviti i sve stići, makar na pola. To vam otprilike dođe kao kad protivnička momčad krene u kontru, tvoji već gube s 30 razlike i nikom se ne da vraćati u obranu, a tebe tjera neki sportski inat pa ideš sam pokrivati njih trojicu. Olakšavajuća okolnost u životu je što rezultat nikad nije tako matematički definiran, a nema ni ograničenja napada od 24 sekunde. Tako da te ona trojica mogu zajebavati dovijeka, a možeš im, uz malo sreće i puno strpljenja, slatko oteti loptu.

Pišem ovo u petak popodne, za subotu, sat vremena prije tonske probe u Pauku. Malo prije me Jura pita imam li tremu. Nisam siguran, osjećam da sam nešto teži danas, ne jede mi se ništa, to su jedini simptomi. Ne stigneš misliti kad imaš posla. Upisat ćemo to kao plus. Prazna glava bolje odzvanja.