348/365, petak, 14. prosinac 2001.

Najhladniji dan u povijesti vremena

Nemojte slušati meteorologe, gledati termometre, vjerovati u stoljetne statistike. Jučer je bio najhladniji dan ikada. Ja to znam jer sam bio vani. Ujutro na potezu između Vjesnikovog nebodera i Glavnog kolodvora. Destinacija koju inače volim propješačiti. Kako loša odluka. Nikad se nisam toliko radovao Importanne centru. Toplo ognjište.

U dva sata čekam bus kod NSB-a. Švercam se. Hladno je za popizdit. Puše. U Zagrebu nema bure. Je li to ono što Srbi zovu košava? Dolazi žuđeni bus za Dugave. Idem u Sloboštinu podignut nešto iz pošte. Tamo vam živi Robert Prosinečki. Vidio ga jednom, dok je igrao za Dragovoljca. Fakat je žut. Kližem se po glavnom Sloboštinarskom trgu. Uzimam pošiljku, knjiga je, ali dobro zamotana. Zanima me što je unutra. Radim prvu grešku – izlazim iz tople pošte. Radim drugu grešku – golim rukama pokušavam rastrgati paketić. Radim treću grešku – hodam u isto vrijeme. Bog me spasio. Zna da imam važne obaveze do kraja tjedna.

Dolazim doma i odmah oblažem noge dekama. Proba je u 6. Pet minuta ranije, Zele dolazi po mene autom ispred INE. Jučer mi je kasnio 5 minuta, pa idem ležernije. Kasnim minutu-dvije. U 6 ga zovem. Živčano kaže da stiže za minutu. Prolaze 4 minute, prava vječnost za čovjeka-snjegovića. Drhtavim prstima šaljem mu sms-ove. "Đubre", "Govno", "Zlo". Nemam snage za nešto više. Dolazi u 6 i 5. Sviramo probu u jaknama. Puhalica se svako malo gasi sama od sebe. Prva proba u životu u kojoj se nisam oznojio. Poslije toga idem kod Nore i Zvone na Gornji grad. Počinje snijeg. Super, bit će toplije. Neće. Na povratku, u tramvaju ne griju stolce. Čak je i pod hladan. Dižem noge na šipku ispred sebe. Izgleda da sam otkrio tajnu. Opet, dvije stanice dalje, izgleda da nisam. Iz podsvijesti izranja školski izlet u kino na film "Igmanski marš". Ono rezanje prstiju. Spuštam noge. Jurim kući. Haustor miriše na kelj. Iza nekih vrata laje pas. Ne bi valjda vani, džukelo nijedna.