350/365, nedjelja, 16. prosinac 2001.

Post-promotivni ciklus

Previše stvari u premalo vremena. Zato mi je valjda želudac zavezan u čvor. Promocije su težak posao. Treba to znat radit, ubrzat se do te mjere da stigneš do svakog, s njim popričaš par minuta, daš mu do znanja da je dobro došao. Strku još pojačava činjenica da su oko tebe sami dragi ljudi, prijatelji koje ne viđaš često i žao ti je zbog toga, pa se osjećaš k'o pizda kad te neko povlačenje za rukav odvede od njih nakon 30 sekundi. Siguran sam da postoje osobe koje uživaju u tim površnim oblicima kontakta, pravi društveni leptirići, s cvijeta na cvijet. Ja bih preferirao svakog od svojih uzvanika nasamo ili barem u nekom izoliranom društvu. Da možemo normalno popričati, nadoknaditi propuštene novosti. Promocije bi bile super da smo svi zajedno u srednjoj školi, pa se ionako viđamo svaki dan i neobično si idemo na živce, pa je mingle jedino kvalitetno druženje u koje se možemo upustiti. Sad ispada da prigovaram, a stvarno mi je bilo lijepo. Zgužvano, ali fino. To tako ide s tim prilikama koje ne dolaze puno puta u životu (promocija knjige ipak nije nešto što se broji u stotinama, ako ne računaš i tuđe), uhvate te nepripremljenog, kao neki mrak film koji strašno želiš imati snimljenog, pa zaboraviš isprogramirati video. Sjećanje slabo radi, čak se i percepcija urušava; pamtiš loše, uočavaš nikako dok kao hrčak juriš u onom krugu za samim sobom. Poslije ti pričaju tko je sve bio i što je rekao. Pokazuju fotografije i video zapise. Implantiraju uspomene. Pokušavaju organizirati zbrkane senzore. Lijepa stvar s 365 je da još nije gotovo. Otisnuli smo knjigu, bacili je vani, i još 15 dana pratimo što će se zbivati. Jutro nakon promocije pišem novi nastavak. Kao da se ništa nije dogodilo.

PS. Pazite se! Dolazi doba Zlatne generacije. Projekti su nam počeli uspjevati. Ulazimo u fazu grupiranja. Svijet je premalo mjesto da bude dom našim ambicijama. Budite s nama, jer se ne isplati biti protiv.