345/365, utorak, 11. prosinac 2001.

The End Of The Year As We Know It

Prosinče, drugo ime ti je gužva. Zbilja je strašno kako se ritam događanja u njemu ubrza. Kao da je kraj godine ciljna crta kroz koju svi moraju prijeći, pa se i oni lijeni zalete da stignu na vrijeme. Totalni košmar. A svud oko tebe blagdanska atmosfera. Lampice, svijećice, borovi, licitarska srca. Prigodni popusti. I sniženja temperature.

Kad treba kupovati poklone obično usfali novaca. Kad ima novaca onda fali vremena. Kad ima i jednog i drugog onda ne znaš što bi kome kupio. Gen za shopping je, slutim, skoro ekskluzivno ženska stvar. One imaju živaca za duga obilaženja dućana, zagledanje na najneobičnija mjesta, procjenjivanje stvarne vrijednosti poklona, one su iskusne i neće ih zavarati šarmantna prodavačica koja po defaultu za svaku stvar koju uzmete govori da je idealna. "Treba vam poklon za majku? Da, taj vibrator je krasan izbor. Puno nam ga ljudi uzimaju ovih dana. Pravi obiteljski poklon."

Da, to vam tako krene – prvo razvijete smisao za potrošački slalom u širokoj ponudi, ponosni na svoju sposobnost da uzmete najbolje i najpovoljnije, da bi pod stare dane tramvajem prelazili pola grada, usput nervirajući čitavu vojsku studenata i srednjoškoloca svojom drhtavom pojavom, samo zato što kupus na placu u Dubravi košta 50 lipa manje nego na Dolcu. Ili taj fenomen ipak ima više veze s briljantnim mirovinskim sustavom koji je ljudima nakon 40 godina staža ostavljao dovoljno za kikiriki. Kako je krenula ova propaganda s reformom, naša se generacija nema čega bojati. Ne samo da ćemo biti enormno bogati u mirovini, nego nećemo uopće biti stari. Ja viđam same klince po tim reklamama. Pa neka brija u disko klubu kao iz Bowieva spota. Nisam tako zamišljao mirovinu. Reforma je očito korjenita. Obrnuli su koncept – u mirovinu ideš sa 6 godina, a u osnovnu krećeš sa 60. Čuj, treba pokušati...