346/365, srijeda, 12. prosinac 2001.

Snijeg na kolniku

Postoje te popularne predrasude o snijegu. Kako je bijel i čist i kako je puno toplije kad pada. Lijepo ga je gledati, onako iznutra, okružen toplinom. Ima tu puno romantičnih konotacija, snijeg je zimi isto što i poznata četiri S (sea, sand, sun & sex) ljetu. Snijeg, skijanje, sanjkanje i sex. Može i tako.

Vidite, htio sam komentirati činjenicu kako svake zime ključni prometni pravac u državi bude paraliziran barem tri puta. Kao, snijeg donosi nevolje. Onda sam shvatio da se iste stvari događaju i ljeti. Ne dao vam Bog da se s kontinenta zaputite na more u bilo koju subotu 7. mjeseca. To nije za izdržat. Da ironija bude veća, ja sam sa svojim mađarskim prijateljima satima stajao na jedinom normalnom komadu ceste, onom između Zagreba i Karlovca. Možete zamisliti kako je bilo dalje, ako je autoput bio začepljen.

Tako to ide kod nas; zima i ljeto nose svoje uobičajene rizike, u proljeće i jesen se uvijek potrefe neki zgodni datumi, dugi vikendi i tradicionalne fešte, pa se gužva na slabo propusnim cestama proporcionalno poveća. Nemamo puno kilometara u presjeku, nismo Kina ili Indija, ali se naši jako dobro zapamte.

Naravno, iz mene govori strah čovjeka koji će se uskoro zaputiti na Božićne blagdane u svoj zavičaj, s ne osobito čvrstom idejom kada će tamo stići. Postoje vozni redovi, svakako. Postoje i situacije u kojima oni ne vrijede ništa. Evo nekih: 15 sati putovanja autobusom, zastoji zbog snijega, bure i bombardiranja grada. Onda drugi slučaj; busevi ne voze, Lika zatrpana snijegom, uguram se na krcati vlak za Rijeku, ovaj kasni u dolasku jedno dva sata, trčim do rive na brod za Zadar, stižem u zadnji čas, još 6 sati i doma iza ponoći. Krenuo 13 sati ranije. Uvijek si obećam da sljedeći put idem avionom. Kakve sam sreće, otet će ga teroristi i usmjerit prema New Yorku. A sve zbog tih mitskih par stotina kilometara auto-puta, hrvatske utopije koja nastaje od ‘45-e. Kladim se da će i ova vlada pasti prije no što ispuni obećanje.