344/365, ponedjeljak, 10. prosinac 2001.

10. prosinac 1999.

Dan je počeo fenomenalno; imao sam tridesetak kuna u novčaniku i na putu do posla svratio do banke. Službenik me dobro poznavao, ja sam bio onaj koji obično naziva po nekoliko puta tjedno i raspituje se za stanje svog kronično praznog žiro računa. Onaj koji mu je jednog petka do šaltera veselo stigao s potvrđenim virmanom na dvije i pol tisuće kuna, tek da bi saznao kako novce ne može dobiti prije ponedjeljka. E, taj je prosinački petak bio nešto drugačiji za našeg službenika - nije morao namještati sažalnu facu uz obojici dobro poznati refren "nažalost ništa" (ulazak u banku u to je doba previše nalikovao otvaranju srećki instant lutrije). Honorar je stigao kao mana s neba i doslovno prvi put u životu nije legao na prazan želudac novčanika. Naslonio se na onih par novčanica i počeo se razmnožavati.

Predvečer sam otišao na probu. I bilo je grozno. Pokušavali smo nemoguće, održati bend s gitaristom koji fizički nije u Zagrebu i basistom koji luta psihički, pjevačice su nas napuštale, pred glavama su nicali zidovi. Obično bih na probu odlazio kao drugi muškarci na nogomet, da izbrišem hard disk od dnevnih paranoja. Tog petka, opet prvi put, proces je funkcionirao obratno - suočio me s najgorim frustracijama i dovukao na korak do odustajanja. Kasnije smo Dino, "dislocirani" gitarist, i ja otišli na piće koje se pretvorilo u opijanje uz puno strašno ozbiljnih razgovora o životu, ženama, vojsci i ostalim stvarima koje ljudi u srednjim dvadesetima vole nazivati ozbiljnima. Rastali smo se na savskom nasipu oko dva ujutro. U otprilike isto doba, horror "Body Bags" prekinuo je Saša Kopljar, čovjek zadužen za prenošenje Vijesti. Do trenutka kad smo je čuli, svi smo mislili da se već dogodila. Ljudi koji sve znaju širili su je iz tjedna u tjedan, u paketu s raznim katastrofičnim prognozama. Neki od njih imali su isustvo iz prošlog slučaja odlaska jednog velikog državnika. Svejedno, subota na špici 10. prosinca 1999. nije izgledala puno drugačije. Osim što nam je taj petak prije nje doživotno usjekla u sjećanje. Jesmo sretnici, s toliko važnih datuma u biografijama. Nemaju puno veze s nama, a opet ih pamtimo bolje od matura, vjenčanja, krstitki. Bez obzira primamo li politiku u svoju butigu ili ne.