325/365, srijeda, 21. studeni 2001.

Password

Stvari postaju sve kompliciranije. Elektronska zaštita na autima, kućnim bravama, alarmima, mobitelima, kompjuterima, mikrovalnim pećnicama, bojlerima... Ljudi pomalo ostaju bez pamtljivih kombinacija brojki i slova; password za web, PIN i PUK za telefon, bankomat, ulazne šifre za ovo i ono. Zamislite majke budućnosti, kad im djeca budu dolazila na ručak i prilikom prilaska objedu morala ukucati password. To će biti nešto kao legendarno pranje ruku, ne da ti se, a stara uvijek gnjavi: “Jesi oprao ruke? Ne možeš jesti s prljavim rukama.” (kao da ti se prsti koče i pribor ispada iz ruku ako imaš i jedan jebeni mikrob na njima. Uvijek možeš jesti. Posljedice su upitne.) A kako će majke budućnosti jamačno biti strože nego danas, bolje ti je da znaš password. Inače nema ručka.

S obzirom da je odnos s curom uvijek kompleksniji od onoga između majke i sina, ideja je da se njima ugradi PIN i PUK. Tu postoji nekoliko mogućnosti: ili sama djevojka zna svoje passworde pa ih dijeli po nahođenju ili njen muški partner koristi iste kao osiguranje. Znate već, da mu se nitko ne može služiti curom ako je slučajno izgubi, a neki je mufljuz pronađe. Ugašenu.

Nezgodna stvar s takvim oblicima zaštite je to što uvijek moraš biti oprezan. Nema zaboravljanja. Inače možeš pravo u servis.

- Oprostite, zablokirala mi je cura.

- Što se dogodilo?

- Nemam pojma, pokušao sam ukucati stari PIN, a ona je jednostavno odbila suradnju. Nakon trećeg pokušaja kao da se ugasila.

- Da, to se događa s ovim modelima. Možda je švercana roba, nikad ne znate. Ili je netko shakirao dok vas nije bilo. Ništa, ostavite mi stari PIN i - PUK, pa ćemo pokušati popraviti situaciju.

- Ok, PIN je “volim te”, a PUK “kupit ću ti tijaru i unikatni Guccijev parfem”.

- Jebiga, mogli ste je i bolje zaštitit.