326/365, četvrtak, 22. studeni 2001.

Pohani sladoled

U danu kad vam ništa ne ide od ruke i planovi se izvrću kao da nisu ni planirani, najbolje je prekinuti spiralu odlaskom na neko mjesto gdje ti se ništa neugodno ne može dogoditi. Recimo u restoran. Hrana i piće stoljećima rješavaju frustracije našeg naroda. Kao i svaki lijek, i ovaj mora biti pažljivo doziran da ne stvori nove probleme. Zato smo se mi sinoć, nakon neuspješnog snimanja još jedne od sitnica koje će buduću ploču Djece činiti tako punom finih sitnica, priklonili opciji kineskog restorana, jer taj drevni narod i hrani prilazi s karakterističkom odmjerenošću. Pa smo se nažderali kao svinje.

Na kraju, stigao nam je pohani sladoled. Njegov osebujan oblik podsjetio me na vanzemaljsko jaje. Takve asocijacije stižu kao posljedica gledanja američke trash serije "Na granici mogućeg" prije odlaska na spavanje, jer tamo u svakoj epizodi propadaju svjetovi na nekim udaljenim planetima gdje su Zemljani napravili kolonije. No, pohani je sladoled, rekao bih, znatno ukusnija delikatesa od vanzemaljskog jajeta. Vrlo dobra ideja, dragi Kinezi.

Jedina frka nam je bila da u restoran ne upadnu skinheadsi. Kako su krenuli po klubovima, čovjek više ne može biti siguran. Kaže mi frend da je u nedjelju Močvara opet imala raciju jer je murija imala dojavu da će se napad ponoviti. Pa su, za čistu sigurnost, legitimirali sve posjetitelje kluba. Nikad ne znaš ispod čije se kose krije skinhead. Jednostavnije je maltretirat posjetitelje koncerta nego pronaći tu nomadsku skupinu. Još malo pa će upadat u pizzerije jer je to hrana jebenih Talijana. A vidio sam i štand ispred Name u Ilici gdje se prodaje američki hot-dog. Koji kurac, kakav američki hot-dog, sve to treba razbit! I onaj pantomimičar na trgu, kaj se kurac on krevelji, kojim jezikom priča? Je’l on neki Arap možda? I ovi što nose bradu, kosu, odijela, e jebem ti mater kako to treba polomit. Treba ih spohat ko sladoled, jebo im drugačiji pas mater različitu. Na različit način.