287/365, nedjelja, 14. listopad 2001.

Jedna o vjenčanju

Čudno kako jedan mali pomak učini stvari drugačijima - dovoljno je izmjestiti vjenčanje s uobičajenog termina na podne i pustiti danu da odradi ono što inače ide noći. Nikad se ranije nisam vratio s pira (evo me za tastaturom a jedva prošla ponoć), i tek ovako vidim da stvar ima smisla. Kako održati i posljednji smisao koncepta prve bračne noći, ako s mladom stižeš doma u praskozorje, sav natekao od hrane i bolan od neizostavne porcije valcera, kola i vlakića? Nije ni čudo da nam natalitet propada; ako se po jutru dan poznaje, prvo bračno često obećava samo puno pijanog spoticanja.

Evo, uvodim vas, putem najnovijeg od svih medija, u priču o vjenčanju koje nije moglo biti tradicionalnije. Bili smo na Sv. Klementu, jednom od Paklenih otoka, gdje nema ni struje ni vode. Obred se dogodio u maloj crkvi usred borove šume, a ručak u dvorištu restorana barba Tončija - između mora i vinograda. Da je Fellini mogao svratiti sigurno bi napravio sjajan dokumentarac, samo što ni njemu Domagoj ne bi dopustio da donese kameru. Bilo je dozvoljeno samo fotkanje i to s crno-bijelim filmom. Hrenđin mali Olympus, prošvercan milošću starog prijateljstva, tako možda jedini sačuva tragove boja u kojima smo toliko uživali. Lijepo se koji put odmoriti od dominantne sive.

Kad ljudi dolaze na vjenčanje kao momci i cure, još uz to bez vidljivog partnera pri ruci, neminovno bivaju izloženi pritiscima. - E, sad si ti sljedeći - rekla mi je Domagojeva mama kad sam joj čestitao. Da ju je moja stara mogla čuti, sigurno bi je izljubila. Stvar od koje ne možeš pobjeći je i ples; koliko god tvrdo odbijao i mudro izbjegavao nagovaranja prikladnim izgovorima (“Evo me, samo da popijem”, “Spremam se za vlakić”, “U, što me nažulja ova cipela”...), nema tih nogu koje ostaju za stolom kad krene špica. O glazbi najbolje da ni ne počinjemo. Trudim se ne biti profesionalno deformiran kad ne moram, ali soundtrack svadbe me totalno sludi. Sinoć je, hvala Bogu, electricity-free okoliš uvjetovao malu dalmatinsku akustičnu formaciju s harmonikašem na čelu, a on kad krene unisono rastezati instrument i osmijeh jednostavno moraš s njim biti sretan. Na Sv. Klementu samo je takav zvuk mogao biti doma. Ako smo tradicionalni, onda idemo do kraja. Perina i Domagoj učinili su to u velikom stilu.