286/365, subota, 13. listopad 2001.

To mi je cura, ovaj, žena...

Dobro je doći prijatelju na vjenčanje. Imaš priliku iz prve ruke vidjeti koliko gnjavaže je potrebno za jednu takvu masovku i zapitaš se je li ona hipi ideja iz četvrtog srednje o tebi, ženi i dva kuma u matičnom uredu ipak bolja opcija. Znam da suhi materijalizam iz velike produkcije može izvući dobru računicu. Čista ekonomija na djelu - za uloženih X, dobijaš X+Y i dobar start zajedničkog života mladog para. Ali, nema tih dobara, kineske svile, faraonskog zlata i kraljevskih dijamanata koji mogu platiti potrošene živce. Na toliko toga treba paziti da ljudi obično, nenormalno izoštrenih čula, naprave svega previše. Mi smo jučer, recimo, prenijeli kolača koliko i najbogatiji svjetski izdavač knjiga na Sajam knjige u Frankfurtu.

Ima ih toliko da bi svi na piru mogli jesti samo njih, s tim da bi polovica gostiju - ovi šećeraši - odmah umrli - mudro je primjetio Maro.

Zajeb je kad vjenčanje postaje stres, nekako ne vidim dobre znakove onda. I koliko god bih od toga želio napraviti pravu feštu za sve drage ljude i dobre prijatelje, nisam siguran da ikome treba tolika gužva na vratu. A opet varijanta ulaska u brak prikradanjem i šulanjem nije karakteristična za naš mentalitet koji traži svaku izliku za popit, pojest i zagalamit.

Sreća, nisam još na redu, neka dvojbe malo sazore. Ima njih i više, baš smo raspravljali o mjestu gdje “cura” postaje “žena”. Opet će mudri Maro:

Ne znam je li to samo verbalna ujdurma, ali zanimljivo je kako prvo tražiš curu koja ti može postati žena, pa kad se kvalificira, poželiš da ti opet malo bude cura.

Samo što nema nazad. Prvi bračni postulat: kad od cure napraviš ženu, povratak na prvobitno stanje više nije moguć. Isto vrijedi i za gospodina muža. Nema veze, dok smi mi tako teoretizirali, prilično neprimjereno trenutku, naš je mladoženja bez ustezanja rekao da je sretan i da ima najbolju ženu na svijetu. A to je nekako najvažnije.