248/365, srijeda, 5. rujna 2001.

Kolači s rumom

Srijeda je dan za odlazak u redakciju, mitološko mjesto svakog novinara. Ako mornare sahranjuju u moru, nas bi trebali u redakciji, makar baš i nije praktično. Samo te pokupe sa stolca na kojem kloneš i bace onamo gdje stare novine pretvaraju u makulaturu. Sjećam se da nam je “Tisak” svojedobno ponudio baš takvo rješenje za neprodane primjerke našeg studentskog lista, pa mi nismo mogli zamisliti tako okrutan kraj. Makulatura? Baš zvuči brrrr.

Što sve čovjek može raditi u redakciji? Ta po mnogočemu čarobna prostorija krucijalna je u razvojnim godinama. Meni se, eto, osmjehnula sreća i omogućila mi posjedovanje ključa od redakcije i u srednjoj školi i na faksu. Ne moram vam govoriti kakve sve pogodnosti to nosi sa sobom. Još ako novinarstvo automatski povežete s alkoholizmom, kako se u moje vrijeme radilo... Voditelj smjene zadarske gimnazije, uvaženi gospodin Branko Stipić, nemalo se iznenadio kad je u prostoriji ugledne “Spužve”, debelo poslije kraja šestog sata, zatekao bučnu gomilu maturanata i glavnog crtača, mladog meštra Ivu Bajla, kako na stolicama imitira Sprinsteena. Gospođa Vesna Grzunov, inače razrednica problematičnog 4c kojeg sam pohađao, osjetila je s vrata snažan vonj alkohola.

Jeli smo kolače s rumom, profesorice - rekla joj je Sanja i kao da se ništa nije dogodilo.

Na fakultetu je bilo još puno luđe, posebno kad bismo za vikende prelamanja novine dobili ključ od cijele zgrade. Nije potrebno ni pričati, za prvi broj smo napravili najluđi bezalkoholni tulum koji sam vidio, trideset ljudi se motalo po stubama, jedino nismo računali na nezgodnu činjenicu da portirka živi točno preko puta i da će od svega nastati mali slučaj. Kasnije su restrikcije, uz manijakalni rad, prilično smanjile intenzitet tulumarenja, a kad sam jednu od tih nedjelja dočekao sam uz kompjuter znao sam da smo gotovi. Kasnije se jedan dio nas preselio kod Zvone u “Start”, a onda smo se i prestali profesionalno pratiti. To uopće nije loše, možeš se u puno redakcija osjećat kao doma. Srijeda je zato vrlo ugodan dan. Popit kavu s Davorom, malo prokomentirat estradu i komade, zajebavat se s Tanjom, Barbarom i Markom, vidjet je’l Marči u susjedstvu, nazvat starog Vladu... Ma da, pogledaju se i tekstovi, ali to zbilja nije presudno.