246/365, ponedjeljak, 3. rujna 2001.

Kroasan: kroatocentrična priča

Bio jednom jedan pekarski pomoćnik iz Like. Nitko mu pravog imena nije znao jer se vazda skrivao od austro-ugarskih žandara, mjenjao nadimke, zanimanja, mjesta, ono što se danas u narodu zove identitet. Međutoa, nakon sloma Rakovičke bune u Hrvatskoj je mogao samo omastiti konopac, pa se on lijepo zaputi u Francusku ni ne sluteći da će svojom pekarskom vještinom i domoljubnim srcem zauvijek promijeniti doručke ljudi diljem svijeta. Naš je Ličanin, snalažljiv i okretan kakvim ga je Bog stvorio, brzo savladao jezik, pa i dobio posla u jednoj francuskoj pekari u Parizu. Kako ga je duša pekla zbog odlaska iz domovine, oko sebe je počeo okupljati emigraciju, koja tada takoreći nije ni postojala. Ranjen tom spoznajom, povukao se u pekarnicu i počeo modelirati kiflu od lisantog tijesta dok su mu sve misli letjele rodnom kraju. Njegov gazda Piere De la Croix lisanto je smatrao drugorazrednim materijalom, gotovo kao Mađari i Austrijanci Hrvate. E, tu se Ličanin zainatio i napravio slatkiš po uzoru na oblik mile Hrvatske. Imao je debele i brze prste, nije tu moglo biti previše finese, ali je zato, da pojača metaforičku vrijednost, u srce tijesta ubrizgao marmeladu crvenu kao krv. Zamislio je on sebi ovako: "Slasan će kolač biti lozinka emigraciji, nazvat ću ga Kroat San i držat ispod pulta. Svaki koji dođe i zaišće ga bit će naš!" No, i ono malo hrvatskih studenata u Parizu smatralo je Ličanina prilično ludim i nikad nije ni kušalo njegovu izmišljotinu. Na friške Kroat Sane naletio je jednom gazda De la Croix, izgrdio Ličanina i istjerao ga iz radnje, tek da bi zagrizao u rumeno tijesto i naprosto se oduševio. Naš junak, srećom, nije daleko odmakao, pa ga je Piere uspio prizvati i zapitati:

- Voila, pa ovo je sjajno! Kako se zovu ovi poljubci s nebesa?
- Kroat Sani.
- Ah, bien, croissant, dakle. Odmah speci još tri rajngle, a ja ću okačiti znak na pekaru. Mon dieu, obogatit ćemo se, moj grande Croata.

I tako je Ličanin unio malu revoluciju u francuske pekarske navike. Njemu je, međutim, najdraže bilo slušati ljude u ljude za pultom kako viču: "Kroat San! Kroat San!" Koji put bi zadovoljno dobacio: "I ja isto, kume", ali ga nitko nije razumio.