215/365, petak, 3. kolovoza 2001.

Registracija

To se više ne pojavljuje ni kao crtica u crnim kronikama, toliko je postalo normalno. Frendici su mi propucali auto neku noć u Splitu, zbog zagrebačke registracije, naravno. Dečki se malo đirali po gradu, vidjeli dva mrska slova i izveli lagani drive by shooting, poznat iz mafijaških filmova. Činjenica da je oštećena osoba Dalmatinka i navija za Hajduk samo pojačava apsurd. Glupo je izvlačiti analogije, ali jednom davno, u prošlom stoljeću, prvo su u more letjeli automobili BG registracija, potom su tamo znali završiti i pitomci vojnih akademija, a na kraju je u kurac letjela i država koja ih je objedinjavala.

Kad se čovjek nađe pred tolikim zidom gluposti, stvarno ne zna što bi napravio. Evo, recimo, ja ću, kao rođeni Zadranin, vrlo vjerojatno svoj auto kupiti u Zagrebu. Doći s njim dole, odvest se u grad, parkirat negdje bez razmišljanja provociram li nekog. Jer, koga bi uopće mogao provocirati ispravno parkiran auto? (Naravno, ne treba govoriti da nemam Hajdukov dres na retrovizoru i naljepnicu "igraj Zadre volim te" na zadnjem staklu – ne zato što nisam navijač, jednostavno mislim da je to glupo.) I ništa, vraćam se sa cuge ranije nego što sam planirao i zatičem klinca kako rezbari ključem moju limariju. Piše, recimo, "gazi purgere" nekim nevještim, krivudavim slovima. Što mi je činiti? Da ga razbijem, svejedno mi je, šteta je ostala, a on i cijelo njegovo društvo će imati savršeni alibi za buduće pizdarije. Nasilje rađa samo nasilje, ništa konstruktivno. Mogao bih ga odvesti na cugu, sjesti, pitati ga zašto to radi, ima li pojma tko sjedi u tom autu, koji mu je kurac Zagreb skrivio u životu, zašto ga personificira kao zlo, hoće li biti glavna faca u ekipi, koliko mora biti glup ako ga obični inicijali na registarskoj pločici tjeraju na delikvenciju? Mogu mu ispričati i sentiš o tome kako smo svi mi Hrvati, kako nas ima samo toliko i toliko, niti jedan velegrad sve skupa i koliko mora biti besmisleno uzgajati mržnju u tako sitnoj okolini. Je, ako tako nastavi, sva je prilika da će na kraju strašno zamrziti i svog brata, pa na kraju i sebe... Ili da mu pričam o sportu i kakav bi on zapravo trebao biti...

U svakom slučaju ispadam teška budala. Jedino što mogu postići je da ugnjavim klinca, da umre od dosade. Možda će pomisliti da uvijek može proći lišo, pa će prilikom slijedeće materijalne štete koju bude nanosio dobiti nogu u glavu, nakon prvog udarca, kad već bude ležao na podu. I ode sve u kurac, spirala je pokrenuta, ajde je ti sad svojom mudrošću zaustavi. Mora li to stvarno biti tako?