216/365, subota, 4. kolovoza 2001.
Zašto volim strance/turiste?
U Zadru imam mali dnevni ritual: svakog dana, ako me neki milostivi motorizirani prijatelj ne odveze izvan grada, čekam pad sunca i onda krenem na plivanje na Kolovare, staru gradsku plažu. Gušt mi je tabanati kroz centar s ručnikom i gaćama (skoro pa na štapu), gledati sve te turiste oko mene, mirisati ljeto. Grad se jednostavno promijeni s njima, dobije više osmijeha, preplanulu kožu, neku opuštenost karakterističnu za godišnji. Volim ih vidjeti jer mi se čini da, makar prvi i zadnji put u životu, znaju uživati u nečemu što je nama postalo toliko normalno da to više i ne primjećujemo. (Doduše, mala digresija, uvijek se slikaju na najglupljim mjestima, skoro mi dođe da ih uzmem za ruke i odvedem do neke prave foto-poslastice, ali prva palma, marina s puno brodova, ili most koji zbilja izgleda nikako, obično zadovolje sve njihove potrebe.) Zaboravili smo svoje osnovne prednosti, a oni ih cijene. Jučer sam gledao dva mala preplanula plavušana kako se kližu između prolaznika na maloj padini zadarskog mosta i vrište od zadovoljstva, dok im majku bookeri nagovaraju da se upiše na izlet za Kornate. Na trgu je jedan mali Nijemac zadovoljno gonio svoj romobil, kod njega u nekom Bog-te-pita-burgu očito nema tako glatkih kamenih ploča. Potreban je, zaista, samo minorni poticaj – prije neku godine jedan me zagrebački znanac, friško s plesnog tečaja, šokirao kad se usred Zadra, u najužoj i najprometnijoj ulici počeo okretati oko svoje osi.
- Ej, ove su ulice idealne za plesanje.
Stvarno, kako se prije nisam toga sjetio?
Bit će da je u tome tajna; turisti dođu spremni na zadovoljstvo, to očekuju od svog putovanja, od tih par tjedana posvećenih sebi. Gdje god stignu šire to oko sebe. I vide drugačije. Ne opažaju frustraciju zaboravljenog grada, ne znaju ništa o političkim prevarama, gospodarskom kriminalu, reketima, košarkaškim loptama, ukradenim prvenstvima, razbijenim autima, dinamičnim generalima na permanentnom odmoru... Svjesni su samo blistavog sunca i širokog neba, mora i čarobnog kamenja oko sebe. Da ih imamo cijelu godinu, da nam pune ulice i po groznom zimskom jugu, možda bi, vremenom, uspjeli trajno promijeniti perspektivu. Naučiti nas što je bitno, u kakvom rajskom predvorju zapravo živimo.
|