214/365, četvrtak, 2. kolovoza 2001.

Još jedna velika pobjeda...

A može li to bez drame slijedeći put, molim vas? Je li izvedivo da se neki sportski susret odluči prije petog seta, duplih produžetaka, zlatnog gola, penala... Koliko god se ta napetost u zadnje vrijeme rasliće u našu korist, pa imamo tu katarzu pobjednika, glatkih 2:0 bi uvijek prije potpisao. Tako ostaješ bez likova u drami, konačno, i bez štofa za novi nastavak 365, ali neka... ja sam ipak sportski zaljubljenik (da ne bi opet ispao "vatreni navijač"), neka pobijedi bolji, neka bolji budu moji i sve u redu. I ovo raspucavanje jedanaesteraca na Poljudu imalo je svoje klasične junake. Prvo je tu čovjek s brojem 1, heroj-golman razbarušene frizure. Hladnokrvni revolveraš siguran u sebe, pa ga i lopta voli. Spasitelj. Onda imamo mladog Billya The Kida, da ne kažem plahu srnu, klinca kojemu se karijera prelamala u jednom udarcu. Da je zbog njegovog promašaja propala još jedna evropska sezona, ne bi mu bilo lako, bez obzira koliko mu svi govorili da je u redu. Ali, dečko je bio hrabar, ili je trener bio nesmotren, zapucao je, čovjek s brojem 22 ga je skinuo, ovaj je opalio još jednom, kao da može nešto promijeniti, i drama je dobila novi čin. Frka se dizala, Hajduk je stizao rezultat, skoro kao Ivanišević Rafterove serve u onom strašnom petom setu, i loptu je, kao posljednji u seriji, uzeo lokalni šerif, momak koji voli slati otvorena pisma i skenirati potpise.

Gledam ga kako se ponaša na terenu i nije mi baš milo, makar znam da od te bahatosti klub ima samo koristi, da se tako stvara autoritet pred sucima, da je to jedna od definicija dobrog kapetana. Dramatičar u meni zna da je šerif idealan heroj i tragičar, kako god se sudbina okrene. Nije gađao kutove, nije cimnuo vratara, zapucao je jako, ali dohvatljivo, 22 je već bio na lopti, nekako mu je čak i bila preblizu, trebao je sklopiti ruke da je poklopi, i ona se provukla, valjda jedinim mogućim putem. To je bio ruski rulet, s barem 4 metka u bubnju. Šerif je znao koliko duguje sreći.

Za spasitelja, međutim, sreća nema nikakve veze s tim. Kupi poluvisoku, preciznu loptu kao da je na plaži. Sada još treba samo dokrajčiti protivnika, izlazi egzekutor, pamtimo ga i hladnokrvnog i izgubljenog, u tim situacijama nemoguće je biti sasvim siguran. A on izvodi remek-djelo, malu ispriku za tri i pol sata lošeg, teškog nogometa u dvije utakmice, penal iz knjiga, savršeno odmjeren, filigranski precizan. Ako je u toj lopti i bilo rizika, svakako se ništa nije dalo vidjeti. Veliko slavlje, spašena sezona... A može li bez drame drugi put, ako ne zanovijetam previše?