211/365, ponedjeljak, 30. srpnja 2001.

Smjena straže

PProkletstvo godišnjih odmora: moraju završiti. Tjedan, dva, tri... brzo prođu i onda tužan gledaš one koji putuju u suprotnom smjeru. To se događa i ovih dana, moram priznati da posebno suosjećam sa svima koje će današnje jutro zateći na poslu, jer kontinent - zapravo Zagreb, što bi se skrivali - nije nimalo podnošljiv ovih dana ako ste tako drski pa želite normalno disati.

Neka normalna ljudska logika nalagala bi da razmislite o svom trenutnom zaposlenju ako vam se nakon tri tjedna godišnjeg i dalje gadi vratiti u rutinu. Odrasli ljudi moraju se pomiriti sa činjenicom da su trenuci nesvakidašnjeg ushita, potpunog opuštanja i nerada tek prekrasni ekscesi, intermezza u realnom vremenu života. Kao onaj ludi polet zaljubljenosti, kad ti se čini da je osoba do tebe apsolutno savršena. Iza toga slijedi faza uočavanja sasvim normalnih ljudskih mana - odlučiš li ih prihvatiti i živjeti s njima sva je prilika da te posjetila ljubav, nešto dublja i realnija od prvog zanosa, svjesna dužine puta, pripadajuće prtljage i bogatstva budućih prepreka. Ne vidim zašto bi priča s poslom morala biti drugačija, ako radiš ono što voliš. Znam, puno je onih koji to ne čine, ali promjena ništa ne košta, osim gubljenja ionako fiktivne sigurnosti. Ako nemaš samo jednu pravu ljubav u životu, ne moraš imati ni jednu karijeru. Nema te plaće koja puni proračun osobnog zadovoljstva, isto kao što nema tog unutarnjeg mira bez punog želuca. Zajebani su to kompromisi, treba ih pametno raditi. Vjerovati želucu, ne onom probavnom dijelu, već onom instinktu negdje dolje. Javlja se on i kad ga ništa ne pitaš, bez brige. Naše je samo ne truditi se ušutkati ga. Jer ne zna biti u krivu.

Na moru je, dakle, smjena straže, treba paziti da nam nigdje ne pobjegne. Tako su i Panonci jednom davno zaspali i probudili se kao zemljoradnici s još zapletenim ribarskim mrežama oko njih. Zato ih valjda i do danas prati neka ravničarska depresija. Nisu ljudi navikli, želudac se buni. Voli more pobjeći, ne treba ga puštati daleko od sebe.