209/365, subota, 28. srpnja 2001.

Srce u koferu

Konačno ste i vi došli na red. Stigao sam doma u 15 do 7, odspavao u bunilu do pola devet i sjeo pisati. Kolumna ua Jutarnji, izvještaj s koncerta za istu adresu i, tek sada, 365. Znate kako je, ponekad zapostavljaš one koje najviše voliš. Ali, ljudi! U2 su NAJVEĆI BEND NA SVIJETU! Dopustite mi taj apsolutno nekritički stav, zaljubljeni stav srca, još dok je vruće, dok se ne sjetim da je Bonu prepukao glas, da je Larry malo vukao "Pride" unatrag, da zapravo uopće ne volim "Elevation", "New York" i još neke pjesme koje su me sinoć u Beču oborile s nogu, da njih nikako nisam mislio povesti na pusti otok nakon nuklearne kataklizme... Zaustavite me prije no što pomislim da je sve to bitnije od jučerašnjih novina, jer toliko srce nisam vidio nikad u životu. Ti ljudi ne glume, they really mean it, svaku jebenu riječ. Njihov je koncert terapija, uzdižuće iskustvo, neopisiva svetkovina.

(Na ovom ću mjestu, kao provjereni i iskusni cinik, povući ručnu i sagraditi malu ogradu. Kako sam već navikao na svakojake poteze od irskog četverca o kojem govorim, molim da se uzme u obzir da ovo gore i dolje pišem nakon praktički dvije neprospavane noći, te zadržavam pravo da se svjež i odmoran probudim posve različitog mišljenja od ovog ovdje iznesenog. Ajmo sada dalje...)

Opet ću ja o romantici – 4 klinca iz istog kvarta, sami protiv svijeta. Dvadeset jebenih godina oni nisu promijenili ništa osim sebe: ista postava, isti manager, isti izdavač, ista hiper-emotivna spika, jebote, čak im i bubnjar već 10 godina izgleda kao da ne stari. I znaju napravit pjesmu, znaju te rasplakati (sinoć – "Kite", "One", a malo sam se zagrcnuo čak i na solu "Misterious Ways" kad sam vidio kako Edge svira), znaju ti dati svu nadu i snagu iz sebe ("Where The Streets Have No Name", "Walk On"...), znaju te natjerati da im je vjeruješ. Ako je i predstava, to je najbolja predstava na svijetu. Kao što je fino rekao Bono, a ne znam koliko ga je itko skužio jer je dvorana urlala toliko da se bend katkad znao izgubiti u buci, u prepravljenim stihovima iz "One": "Have you come here to play Jesus?/ ‘Cause I did!" Samo ti daj, prijatelju, skroz ti dobro ide.