208/365, petak, 27. srpnja 2001.

Trabunjanje po vrućini

Stvarno nije lako. Ovo je prava vrućina, već se dva sata cijedim za stolom i pokušavam pisati. Treba raditi danas, jer bi po povratku iz Beča moglo biti frke. I bit će je, bez brige, valjda me samo dead-line adrenalin može natjerati u puni pogon. Nadam se. Vidjet ćemo sutra ujutro...

Gledam "Seks i grad" i sjećam se razgovora od prije par dana (svaki, i najmanji nagovještaj ideje u ovim okolnostima treba ugrabiti i ne puštati ga dok ne umre u najgorim mukama). Mare je spomenuo, a Maro je oštro i nedvosmisleno prokazao kao feminističko smeće. Jebiga, pobjegla mi je i ova. Nemam koncentracije ni za tri rečenice, katastrofa. Idealno za tok svijesti, neki uliksovski monolog, iako Joyce itekako zna što govori, a je nemam blagog pojma, možda bi i znao da sam ga ikad čitao, ali nisam, nije mi se dalo, pokušao sam s nekim memoarima, nečim onako lakšim, i skoro umro od dosade, bilo mi je 17 i ložio sam se na Bukowskog, ono, prljavština, luzerština, teške emocije, ružni ljudi, alkosi, drolje i slične stvari od kojih je, barem ti se tako čini sa 17, napravljen pravi život. Tada nema ljubavi koja izgleda sretno, čak i ako postoji, ako ti se zalijepila na lice, ne vjeruješ joj, pravi si frajer i nije ti bitno, jer heroj uvijek odlazi sam, otpuhuje dim u sumrak dok za njim cvile djeca, a žene gutaju suze, jer su jake i ponosne i ne žele plakati, a jebeno im je teško i svjesne su kraja svojih nadanja, nema te vode koja će slomiti tu stijenu, ali barem su pokušale i znaju da ih je volio, u ono malo vremena što su imali. Kakva drama, toliko te fascinira da se ni pitaš je li kukavica onaj koji bježi, čini ti se da je tako zapisano, da su kauboji stvoreni za preriju, bez suvišnih pitanja, ne primjećuješ nijanse, a od njih se sve sastoji, bez njih stvari izgledaju kao nedovršene skice, nemaju sidro, ništa što ih drži na mjestu. I tako već dođeš do "Sopranosa", noć je užasno sparna, u stanu nema zraka, i vjetar je otišao na more, a mene čeka duga cesta do Beča ujutro, možda intervju s Kelis, a možda i ne, pa blisko sučeljavanje s Bonom i ekipom i onda opet duga cesta za natrag u gužvetini zapadnjaka koji idu na more. A ja samo do Zagreba...