207/365, četvrtak, 26. srpnja 2001.

Suprotnim pravcem...

ZDanas se opet budim u Zagrebu. Suprotnim pravcem od većine Evrope, putujem na kontinent gdje me prvo očekuje podizanje putnih naloga, a onda sutra i Beč, Stadthalle i koncert starih U2. Nisam od onih koji ne vole cestu, tu čudnovatu pojavu kada sjediš, a ipak se krećeš prema nekom drugom mjestu. Ipak, ljeto je za mene prvenstveno pojam ležarine, koji put mi je teško maknuti se iz Zadra 50 kilometara južnije, kamoli tući milje po evropskim autobahnovima. Naravno, kad kisela lica kažem gdje idem ekipi na makijatu, zaslužena reakcija je naprosto utopljena u moru ironije:

-Aha, Beč, U2, rasprodani koncert, plaćeni troškovi... Teško li je tebi, prijatelju!

Jebiga, netko mora i radit'.

Zagreb u srpnju je još mila majka prema onome što se dogodi u prvoj polovici kolovoza. To je sablasni grad, odjednom nestanu svi sa ulica, iz tramvaja nekim čudom ispare i neizbježni umirovljenici, sve je ljepljivo i teško i nemoguće. Slučaj je htio da prošle dvije godine iskusim ta dva tjedna duhova u velegradu; '99. u vojsci kao dio vrijedne ekipe zadužene za 2. Svjetske vojne igre, a '00. zaključan u podrumu, na snimanju vokala za prvi demo grupe Djeca. Za vrijeme trajanja 2. SVI su se još poklopile i silne katastrofične prognoze o smaku svijeta, jedna pomrčina sunca i oko deset tisuća vojnika bez oružja sa svih strana svijeta. Nikad nisam bio na Olimpijadi, ali ovo je vjerojatno sasvim blisko iskustvo. Dođeš u jedan od onih groznih kafića uz studentski dom na Savi, cugaš i zajebavaš se, a oko tebe plešu Amerikanci i Kineskinje, Arapi i Ruskinje, sva mladost svijeta. Zgodna slika, samo što u ogromnom press centru gdje smo radili nije bilo nikoga osim dva mlada Kineza i jednog pretilog Amera. Baš dobro, zapravo, sav nam se posao svodio na opijanje u takozvanom Boston gardenu, tamo gdje su i konobari bljuvali.

Drugi zagrebački kolovoz bio je još bizarniji jer smo ga Ivan i ja uglavnom provodili zatvoreni u podrumu, uz sigurno negativne vibracije od cijevi koje provode kanalizaciju, izuzetno malo zraka i kompjuterom s nezgodnom tendencijom kvarenja. Ušli bi unutra oko 12 i izlazi u dubokoj noći, umorni, frustrirani, bijesni, ludi, kako se već okrenula karta. Oko Velike Gospe smo završili posao, ja sam odjurio u Zadar i praktički nisam mogao slušati to što smo napravili. Iako uopće nije ispalo loše. Svakako, mislim da ste shvatili - ovog ljeta će biti U2, još koji dan za završavanje poslova i crta na more. Sablasni grad ostavljam sablastima.