206/365, srijeda, 25. srpnja 2001.

Kulturološki šok

Zadar, Narodni trg, strogi centar grada. Gomila ljudi, turista, balona, djece, kokica, nadobudnih likovnih umjetnika, majstora izbrisivih tetovaža. Ljetna večer miriše na nešto slatko. Na centralnoj poziciji trga, desetak metara ispred zgrade gradskog poglavarstva gdje se i inače događaju razne predstave i travestije, stoji frajer prerušen u ženu s najmanje ukusa na svijetu (zlatna "bakica" perika, bijela košulja s ultra-kič maramom, crne hlače i crne večernje cipele navučene na bijele čarape – o šminki neću ni pričat). Što radi? Pjeva, na matricu kazetofona koji je bio posljednja riječ tehnike otprilike kad je i spomenuta moda bila in, najgluplje hrvatske dance pop pjesme. Ja sam ga ulovio na "Don’t ever cry", onu sramotu što nas je predstavljala na Euroviziji.

Frajer je urnebesan, ali glavna atrakcija su ljudi koji ga gledaju. Neka zalutala bakica je prvo širom razjapila usta, a onda se stala križati. Sredovječna žena iza mene gleda s očitom nevjericom, a onda se povlači kada shvati da je promatram. Tri cure, po naglasku očito iz ravnokotarskih krajeva, iz potiha hihoću, kao da gledaju nešto strašno i zabranjeno. Par pravih dalmatinskih macho tipova u potkošuljama stoje prekriženih ruku i komentiraju: "A luđaka, majke ti Isusove." A djeca su parkirala svoje romobile i sjela na trg tik ispred majstora, gledaju malomišćansko čudo velikim očima i pristojno plješću nakon svake pjesme. I turisti su, naravno, dio šušura, ali njih takvi performansi i ne moraju toliko čuditi. Vidjeti transvestita u Zadru, međutim, ravno je kulturološkom šoku ukazanje blažene Djevice Marije u Meki. Da se dečko, inače profesionalni pjevač i performer, kako sam kasnije saznao, tako prošetao gradom sigurno bi se našao netko da mu slomi batinu preko leđa.

Ali, postoji taj fenomen voajerstva kod nas u Dalmaciji, ta okrutna samilost koja hrani i stvara redikule, ta potreba da se uz obavezan podsmjeh pogleda neka besplatna predstava na trgu, u dvorištu, u susjedstvu. Ovaj performans, inače dio programa festivala "Zadar snova", samo je potencirao i iskoristio tu davnu karakteristiku. U Dalmaciji su ulice i trgovi uvijek poprišta malih drama i tragikomedija, a nije potrebna velika intuicija za shvatiti da su i ljudi većinom takvi: naglašeno dramatični, temperamentni, kontradiktornih emocija, bučni i kolerični, sposobni za najokrutnije ruganje i najnesebičniju pomoć. Hodajući tako festivalskim Zadrom, življim nego ikada, čini mi se da taj grad jednostavno mora biti pozornica cijele godine. Gledam ga i znam da nije ništa lošiji od bilo kojeg talijanskog ljepotana pofutranog marketinškim smicalicama tipa "vidi, pa umri". Samo treba igrati na ono u čemu smo jaki, a ne stalno potencirati slabosti. Jedna ideja je dovoljna – pjevač u ženskoj odjeći to je najbolje pokazao.