204/365, ponedjeljak, 23. srpnja 2001.

Picigin

Kad sam bio mali, imao sam problema sa sportovima. U nogometu - srednja žalost, najveći mi je uspjeh u karijeri gol što sam slučajno postigao za razred u pobjedi protiv 7a, imao samo sreću što je bilo samo 12 muških u razredu, pa me prva bolest ili izostanak nekoga iz najcrnje obrane premještala na respektabilno mjesto zadnjeg veznjaka. Košarka - još gore, tu nisam ni osjetio slast kolektivnog uspjeha, iako sam kao trener (sad znate kako sam igrao) vodio ekipu svoje srednje škole u tijesnom porazu od 40 razlike protiv opasnih kemičara iz druge smjene. Pokušao sam trenirati stolni tenis, jedno kratko vrijeme, ali mi je bilo prenaporno i kasno sam se sjetio i... ukratko, ništa od sportske karijere.

Ipak, čovjek se mora negdje pronaći. Mene je sportski korisnim učinio picigin, drevna dalmatinska igra koja graniči sa životnom filozofijom. Laici i neznabošci će reći da je to obično loptanje u moru, ali ne, zaboga, ne budite tako plitki. Iako je pličina prvi preduvjet uspješnog picigina. Bez opterećenja pobjede ili poraza, s atrakcijom kao osnovnom idejom, užasno pristupačan i dostupan svima, picigin je idealna alternativa svim sportovima koji se pogrešno shvaćaju kao ekvivalent rata. Ovdje je samo bitno da loptica ostane što duže u zraku i da cijela plaža, po mogućnosti, hipnotizirano gleda u vašem pravcu. Naravno, ni u čemu nije lako postati majstor, ali to se ovdje drugačije vrednuje, sportski žar i natjecateljski duh prelijeva se u igru, a ne u osobni probitak.

Svjetska je nepravda što tako coubertenovski nastrojen sport, još k tome autohtoni proizvod ovog podneblja, čami u dalmatinskim plićacima i ne može na Olimpijadu. Makar, kad bolje razmislim, i bolje je - čim bi se neke medalje našle u igri, skočili bi Amerikanci, Rusi, Kinezi i uništili ovo malo romantike što nam je ostalo. Zato je moja ideja očuvati izvornost picigina, ali i predstaviti ga svima onakvim kakav jest - savršena ljetna zabava, puno više od sporta. Ultimativni san mi je okupiti dobru ekipu za igru, naći sponzore, ukrcati se na brod i kao svojevrsni Picigin Globetrotters krstariti dobrim terenima po Jadranu. Danju fešte na plažama, navečer koncerti, tulumi, zajebancija. Ljeto iz snova. Samo, moram još raditi na brzini. Tehnika je tu, ali godine stižu i daleke lopte više nisu tako dohvatne kao nekad. Danas me, evo, sve boli od jučerašnjeg treninga. Valjalo bi razmisliti i o zimskom terenu...