191/365, utorak, 10. srpnja 2001.

Dan kad su se svi smijali

Kakav dan, kakav meč, kakva ludnica! Čujem se s Pavlom oko 12, pita me pripremam li se? Za sat vremena Goran izlazi na centralni teren, za 4 sata Djeca ulaze u studio – dvojako pitanje. Ipak, znaju se prioriteti, odgledam prva dva seta i idem s Dinom, Markom i Zelom tovariti pojačala. Pavle stiže deset minuta kasnije s friškim vjestima: 2:1 u setovima, svatko drži svoj servis u četvrtom. Spremimo stvari za snimanje, ima još vremena za kavu, a u Remetincu nigdje birca s televizorom. Ulice apsolutno puste, djeca voze bicikle. Sjedamo tamo gdje smo stalne mušterije; spikerica u vijestima na nekom radiju kaže da je 3:3 u četvrtom setu. Pavle ide provjeriti u auto...

- Ljudi, imam loše vijesti. Gubi 5:2...
- Kako, pa sad je bilo 3:3?
- Čuj, izgleda da nije. Još je izgubio živce jer su mu sudili aut kad ga nije bilo.
- E, jebiga.

Pola četiri, vrijeme za pokret. Idemo u parovima s tri auta put Velike Gorice, drže se servisi u petom setu. Spiker na drugom programu Hrvatskog radija već je potpuno lud. Dvaput je rekao Slobodan Ivanišević. Onda ga je zvao samo Goran. "Ajde Gorane, znaš Gorane, možeš Gorane, bravo Gorane!" Valja ga razumjeti, nije lako prenositi tenis na radiju, još u takvoj psihozi. Jura me vozi i gleda u retrovizoru reakcije Zele i Marka, skoro da i ne moramo slušati prijenos, sve vidimo na njima. Hrvatski radio preskače vijesti, jebeš sve, sad je Goran najvažniji. Parkiramo ispred studija nešto prije četiri, meč je već u fazi kada izgubljeni servis znači zbogom i adio. Svi smo neopisivo nervozni, teško se diše. Gasimo radija i nosimo opremu u studio. Ne zato što nam se žuri, nego više ne možemo slušati. Iz okolnih kuća se tu i tamo čuju urlici. Ovako je još gore. Dino se vraća u auto... Svaki poen je drama, Goran uspijeva napraviti break, ja trčim gore do studija da prenesem novosti. Zvoni mobitel – zove Pavle... Goran servira za meč. Iz kuća urlik, pa tišina. Spuštam se do Dina, on ne može govoriti. Pokazuje rukom da je ovo druga meč lopta. Ništa. Treća. Ništa. Na balkon u prizemlju izlazi stariji čovjek vidno se tresući. Pali cigaretu. Deset metara od nas stoji još jedno auto, ljudi napeto slušaju. Četvrta! Spiker priča o numerologiji, četvrto finale, četvrta meč lopta. Promašen prvi servis. JEBEM TI MATER! Drugi servis. Urlik, pucnjava, ludnica. Pavle i Jura istrčavaju iz studija. DOBIO JE! Sad možemo snimati.

Kakav dan, prijatelji! Kakav dan...