189/365, ponedjeljak, 9. srpnja 2001.

O sebi u trećem licu

Danas kasnim iz dobrih razloga. Prvo i metafizičko: sve se raspada, vlada pada, sezona će otić u kurac kad stožer blokira prometnice, opet će se pričati samo o generalima i je li nešto ili nije... Zašto bih ja u takvoj atmosferi na vrijeme slao kolumnu? Drugi razlog je fizički: sinoć sam bio na završnoj večeri Rock Otočca, vratio se rano ujutro, razglas je bio tako nauljen basevima da mi još trnu uši. Zašto bih ja u takvoj atmosferi slao kolumnu na vrijeme? I treća stvar, intimno najvažnija od svih, danas Djeca ulaze u studio, spremna potrošiti nemalu svotu vlastitih novaca za snimanje onoga što bi trebalo postati njihov prvi album. A kako nitko od njih (evo ga, već pričam kao Merčep o samom sebi u trećem licu – stvarno sam trebao odspavati još dva, tri sata), baš i nije neka iskusnjara po tom pitanju, nervoza je razumljiva. Još se ima točno toliko vremena da ti brojčanik stalno zvoni u glavi. Dakle, nije lako.

Ta pučka rock svetkovina u Sloveniji jučer, da se vratimo jedan korak unazad (o snimanju ćete, na vaš užas, još čitati ovdje), nije osobito oduševila. Folklor je ok, ali muvanje je kratkotrajna zabava. U backstageu je fina birtija i tamo čovjek može fino otpočinuti. Tu bismo mogli naći i odgovor na vječito pitanje koje muči fanove – zašto rock kritičari većinu koncerata samo cugaju za šankom? Jebiga, čovjek se umori s vremenom, i samo ga izuzetne stvari uspiju pokrenuti. Zato se kvaliteta koncerata i festivala određuje po tome koliko je dobar bio backstage, je li bilo sponzorske pive, kakvi su se komadi motali... Mislim, kad odeš gledat svirku vidiš grozni Living Colour, jedan bivši bend u pravom smislu te riječi, pa se onda utješiš očekivanjima za Fun Lovin’ Criminals, sviđa ti se kako frontman sve više liči na Ramba Amadeusa, ovi dođu, odvoze pristojan set i odu doma. Još je najbolji bio vatromet na kraju, izveden uz pratnju kič uspješnice grupe Queen, "Show Must Go On". Hvala što ste me podsjetili.

Bit će da sam u overloadu s koncertima, sviranjem, muzikom, bukom, muvanjem... Trenutno mi je najveća želja otići dole (a zna što Dalmatinci pod tim podrazumjevaju), pasti u more, raširiti ruke i noge i plutati pola sata. Gore plavo, dole tirkizno – osjećaj najbliži lebdenju u bestežinskom stanju, valjda. Samo, do tada ima još dana. Nitko nije ni rekao da će biti lako.

Na kraju, poruka za Gorana: IDEMO!