192/365, srijeda, 11. srpnja 2001.

Viša škola u Travoltinom naselju

Jučer po gradu, između obilazaka banaka i sitnih kupovina, hvatam fragmente razgovora; Goran, Goran, Goran. Kupujem novine, na naslovnici Sportskih, ispod slike pobjednika piše "Najveći živući Hrvat". Najavljuju se veliki posteri, prilozi o putu do vrha, sve Goranove ljubavi... Štekaju mu se svi, od Severine do Račana, i neka je tako. Taj 9. srpanj možemo pamtiti kao dokaz postojanja poetske pravde. Ali, neću više drviti o tome. Dogodilo se, hvala Bogu, i nitko više nema pravo kukati o nesreći. Što zaslužiš – dobiješ. Prije ili kasnije.

Drugi dan u studiju (oni koji mrze kad pišem o svom bendu neka oproste, ništa mi se važnije u životu ne događa. Sorry). Slabiji od prvog, ali još držimo ritam. I glavne su fore još uvijek teniske metafore.

- Jebote, ne znam koji mi je kurac danas. Nikako da odsviram taj break.
- Nema veze, samo ti drži svoj servis.

I slično...

Primjećujem da se u gradu povećala količina snova i ambicija. Upisi na faks. Frendica krenula na politologiju, pa razmjenjujemo sms poruke s pitanjima iz prijemnog. Prva hrvatska novinarka, autor maksime "Kruha i igara", koji hrvatski nogometaš zbog ozljede nije igrao na Svjetskom prvenstvu 1998 (što sve danas ulazi u opću kulturu)... Stigao mi je i nećak iz Zadra, on je skromniji, zadovoljio bi se višom informatičkom. Jedva sam našao to mjesto kad sam ga prijavljivao, negdje u Travoltinom naselju, stroga periferija. A tamo 400 prijavljenih za 40 mjesta. Nevjerojatno. Zašto svi žele studirati, u čemu je tajna, što je toliko privlačno u diplomi? Ne garantira posao i budućnost, to je sigurno. Ni stjecanje znanja baš nije ziher, prije će vas naučiti kako da se provlačite i izvlačite, zaobilazite stvari koje vas smetaju. Koliko tih klinaca uopće završi fakultete, koliko onih koji završe nastave raditi u svojoj struci i živjeti od toga? Nisu to impresivne brojke, slutim. Valjda je lakše uzeti break od života i par godina biti student, tek dok se ne skuži kud ćeš. Malo zajebancije, komada, igranja skrivača sa starcima... Što sad, svatko ima svoj Wimbledon.