187/365, petak, 6. srpnja 2001.

Milo Hrnić i Patti Smith

Jeste primjetili možda neku čudnu atmosferu jučer u Zagrebu? Sto posto od one spaljene marihuane; i bolje da su je uništili ako puca na takav bed. Dani i bez toga postaju sve teži za disanje. Mo-re!

Melodije hrvatskog Jadrana, prva večer. Slučajni channel surfing nakon napornog dana odveo me u svijet groznog lakoglazbenog kiča - ugodna večernja zabava, dakle. Što da čovjek radi kad vidi popularnog Jolu? Jebiga, ako su sve žene lijepe, bit će da su i sve pjesme dobre. Volio bih da, u cilju pojačanja tržišne utakmice, HTV u istom terminu prikazuje snimke festivala od prije dvadeset godina. Koristilo bi provjeriti uspomene; u tim je danima Splitski festival bio moj San Remo, sjećam se koliko je prašine podigla "Nadalina" Borisa Dvornika i kakva je nepravda bila kad "Skitnica" Jasne Zlokić (sjajan tekst pokojnog Momčila Popadića, takve više ne rade), nije uzela nagradu. Nemojte me krivo shvatiti, nisam jedan od onih koji do ponoći s frendovima priča o fundamentalnim razlikama između Pink Floyda i Deep Purple, a nakon 4 čaše crnog vina zagrljeni urlaju hitove Miše Kovača - dalmatinska šansona me nikad nije zanimala previše i taj mi je sentiment "naše pisme" sasvim stran. Meni je "Idiot Wind" naša pisma, valjda sam polupao lončiće. Uglavnom, na starom Splitu bilo je dobrih stvari, barem jedna po festivalu. Mislim da je sve otišlo k vragu kad su počeli pobjeđivati Matko Jelavić, Zlatko Pejaković Žlica i ostali luzeri. Ove novovjeke winnere neću ni spominjati. Nisu učinili ništa po čemu bi ih pamtili, ionako. A refren iz pobjedničke skladbe Mila Hrnića, "Vrati se" (to bi mogao biti početak pada) i ovog ljeta jednako zvoni: "Vrati se/ moje te srce zove/ Vrati se/ opet na naše more/ Vrati se/ ja bit ću tu". Eh, ni galebova ni njihovih pjesama kao nekad...

Danas umjesto na more ide dublje na kontinent - Patti Smith svira u Ljubljani. Prije dvije, tri godine to bi mi bio događaj godine, prije pet provod života... ona je jedina osoba čiju karijeru doslovno znam napamet, unaprijed i unatrag, sve snimke, službene i neslužbene, svaku riječ koju je ikad otpjevala. A u Lennyu Kayeu, njenom gitaristi, sam dugo gledao uzora. Novinar koji počinje svirati u bendu u kasnim godinama, tu sam negdje pronašao sličnosti. Sjajno je što ću ih konačno vidjeti uživo, bit će to krasno i emotivno iskustvo. Ali, idoli ti samo trebaju pomoći dok ne pronađeš svoj glas, kasnije ti samo smetaju. Napisala je to baš Patti Smith, nakon što se vratila s hodočašća Morrisonovom grobu, negdje početkom sedamdesetih. Tamo joj je prišla neka francuska starica i vidjevši nered na grobu pitala: "Vi Amerikanci! Zašto se bolje ne brinete za svoje pjesnike?" Patti je odgovorila: "Zato što se ne osvrćemo."

Poučna priča...