186/365, četvrtak, 5. srpnja 2001.

Goranov tjedan

Neki dan na kavi s Pavlom, razglabamo o sportu. Ono, tko se kada najviše iznervirao i zašto. Pa smo se sjetili koječega, stvarno nije bio problem, a onda je Pavle prekinuo nabrajanje.

- Ivaniševićeva finala u Wibledonu... Uh!

Svake tri godine, početkom srpnja. Strašno iskustvo. '92.-'95.-'98. Agassi-Sampras-Sampras. I sada, korak do četvrtog. Samo što stvari konačno izgledaju drugačije. Brijemo li mi, željni velike pobjede i razbijanja prokletstva najboljeg igrača koji nije osvojio ni jedan Grand Slam turnir, ili Goran zaista nikad nije izgledao mirnije? Ako postoji poetska pravda, ako se dugovi vraćaju, ako svaki pas zaista dočeka svoj dan, je li ovo taj tjedan? Vidjet ćemo u nedjelju, nadam se.

Ne znam puno ljudi koji ne vole Gorana. On je tipičan proizvod naše sredine, definitivno jedan od nas. Briljantno talentiran, s nevjerojatnim duhom u igri i strašnim fizičkim predispozicijama - takav bi dragulj u nekoj teniskoj akademiji u Americi ili Švedskoj pretvorili u ATP robota navođenog jedino na broj 1 i pobjeđivanje, pobjeđivanje, pobjeđivanje. Ali, jebeš pobjedu u kojoj ne guštaš. Di je šarm, spontanost, zajebancija? Bi li Sampras u pobjedničkom govoru poslije osvojenog turnira, praktički u lice predsjedniku države, rekao da se malo "usra" kad je izgubija servis? Ili nosio palmu na glavi? Ili bio tako "primitivno" praznovjeran, pa tražio istu lopticu za servis nakona asa? Goran je nenadjebivi majstor jer sve to čini i savršeno mu je svejedno. A cijena duha i posebnosti nikad nije mala. Da, Sampras bi zabio 90 posto onoga što je Ivanišević u karijeri promašio, i neku mu to. Nama će biti dosta jedan as u 13 igri 3 seta u nedjelju, kod 2:0 i 6:3 (protiv Agassija, pa da krug zaista bude primjereno zatvoren). Jedna velika pobjeda potpunog autsajdera, prvi Wimbledon u povijesti koji odnosi igrač s pozivnicom. Uh, kako bi to bilo dobro!

Ja se još bojim samo luzerskog mentaliteta. Jer, trenutak izgleda savršeno. I tješi me to što na Goranu ne vidim ni trunku straha. Zaboga, ide po ono što je njegovo, što ga odavno čeka. Još da ga, nakon što ugrabi pehar umjesto onog smiješnog, utješnog tanjura, registriraju u Hajduku i daju mu da odigra bar 10 minuta na Poljudu. Čista sportska romantika, izgubljena vrsta. Ako uspijemo dokazati da i takav pristup pobjeđuje, možda, pomalo, uspijemo i promijeniti nešto oko sebe.