153/365, subota, 2. lipnja 2001.

Klimakterij

Ej, di si, ideš vani večeras?

- A-a. Pišem.

I tako skoro svake večeri. A i kad se izlazi sve treba strogo dogovoriti: kuda, kada, s kim, tko koga zove, tko kupuje karte, gdje ćemo poslije, kada ćemo doma... Za spojiti više od dvoje bliskih ljudi potrebno je ili višetjedno organiziranje ili posebna prilika. Zadnja prilika kad si vidio ekipu s faksa? Na okupu - jako davno, da slučajno ne radimo u relativno maloj branši ni pojedinačno ih ne bi sretao previše. Srednjoškolske kontakte možeš održavati jedino s nekim novim srednjoškolkama, što i nije toliko loše. Moja generacija očito neće imati ni dekadno prešetavanje taština na godišnjici mature; nitko se nije potrudio organizirati. Ljudi s kojima radiš, spavaš, imaš djecu, susjedi, prodavačica u dućanu, pekari i kiosku... njih viđaš često. Ostalima ideš na momačke, vjenčanja, krstitke i uvijek se žalite kako se ne viđate dovoljno. Da, i jednom se morate naći i dobro se napiti. Već na prvim karminama... Izgleda da se s godinama neke stvari smanjuju, dok druge rastu. Zakon prirode; nije potrebno nabrajati pojedinačne primjere, svatko će naći nešto za sebe u tom odbrojavanju. To je i vječna inspiracija za ljude na generacijskoj prekretnici. Već se neko vrijeme poigravam s idejom za pjesmu "Klimakterij" a prvih nekoliko stihova išlo bi ovako:

"Kad najbolji dio izlaska postane povratak kući I svaka je muzika preglasna, a čim te netko gurne želiš se tući Idi doma tamo te čeka tvoja fotelja Bolje idi doma čeka te spavanje poslije jela"

Izvore inspiracije nije potrebno predugo tražiti, dođe ti prirodno. Idu dani, stižu rođendani. 28 za 6 dana. Big 3 aproaching... Fasten your seatbelts...