152/365, petak, 1. lipnja 2001.

Mogućnost kratkotrajnih pljuskova

Počeo je meteorološki rulet tako karakterističan za Zagreb i proljeće. Izbor metafore nije slučajan; igra podsjeća na jednostavan izbor između crvenog i crnog, kiše i odvratne sparine koje su sasvim sigurna oklada svakog jutra. Ipak, nemoguće je predvidjeti vrijeme i omjer njihova izmjenjivanja. Banalan zadatak iz dječjeg zabavnika - "obuci Antu" - postaje poligon teških promašaja.

Jučerašnji repertoar pljuskova bio je izrazito nepredvidljiv i bogat. Jutro je izgledalo mirno, dovoljno oblačno da se uzme kišobran, ali više reda radi. Onda se razvedrilo i postalo prilično vruće. Za čovjeka s dugim rukavima i tankim šuškavcem koji se lako znoji, neugodno vruće, rekli bismo. Međutim, ne lezi vraže, krene pljusčina na mahove, sad se čini da s neba padaju žabe kao u "Magnoliji", sad izgleda da je sve gotovo. I tako sat vremena. Stignem doma, pristojno mokar, vidim opet je vedro, kujem planove za odlazak do Jaruna i usputnog razgledavanja gitara u Fenderovom shopu. Ni jedna partija Fife nije bila dovoljna da opet počne padati. Ok, skočit ću samo do dućana u drugoj zgradi i, tako jasno, smrznuti se u tih 5 i pol minuta, jer je temperatura pala za ništavnih 10 stupnjeva učinivši kratke hlače i sandale smiješnim poigravanjem sa zdravljem. Doma se nastavlja nemoguća misija penjanja neiskusnih nogometaša Arube na svjetski tron s ambicioznim europskim trenerom, a noćno nebo prestaje davati i one sitne znakove najave. Počinje "Noć vještica - 20 godina kasnije" i zaista suosjećam s Jamie Lee Curtis; koliko je puta morala ubiti svog brata (bonus pitanje: u kojem je dijelu serijala postalo jasno da joj je Michael Myers buraz? To sam nekako propustio...) da bi ga se zaista riješila. Zapališ ga, baciš s vrha zgrade, izbodeš mu oči vješalicama, kresneš ga kamenom u glavu, pa ga sjekirom zarežeš po prsima, pa mu zabiješ koplje u trbuh, zadaš mu nekoliko dubokih ubodnih rana Shogun noževima, pregaziš ga autom i gurneš u provaliju i ništa. On je opet, sasvim očekivano i nepredvidljivo, na nogama. Ja gubim finale od Brazila na penale, kiša ugodno pljušti za laku noć, a Jamie jednim oštrim potezom sjekire otfikari Michaelu glavu. I ne skida mu onu blesavu masku. Da ima štofa za sedmi nastavak. Baš dobro, danas mi dan izgleda nekako stabilno...