146/365, subota, 26. svibnja 2001.

Norijada

Danas se posipaju brašnom, a za deset godina će pepelom. Valjda će ih sreća bolje poslužiti od moje generacije, neće im rat sjesti za vrat odmah poslije "ispita zrelosti". Smiješne li sintagme; kakva je to zrelost s 18 godina, kad ti prvo društvo i njegov konstantni kaos neće dopustiti socijalnu neovisnost i sigurnost najmanje do tridesete. To u Hrvatskoj mogu samo bogati roditelji. A takvih nema puno.

No, dobro, nećemo sad opet upasti u kuknjavu. Kraj škole je vrijeme kad se ne misli na sutra. Komad čiste ekstaze, tiranija trenutka. Kod nas su se u osnovnoj parale knjige i bilježnice tog sretnog dana i bacale po putu kući kao da se zadnje korištenje te kratke ceste u edukativne svrhe događa baš tada. Pomalo primitivan običaj kasnije mi se objasnio, ali nećemo sad u kuknjavu. Svakako, u Zadru se norijada zove (ili zvala, ne znam baš svježu terminologiju) ludijada. Tijekom cijele srednje škole stravično sam zavidio maturantima uglavnom na tom danu. Jer, kod nas je bio običaj da prvo poharaju učionice u kojima smo mi mlađi pisali odlučujuće testove, a tek poslije završe u gradu. Oni posebno maštoviti oblačili su posebno spremljene kostime za tu prigodu, a ni pjesme i zajebancije nikad nije falilo.

I tako, nakon četiri godine, dođe red i na nas. Ali, u zao čas: svibanj 1991., rat se već dao namirisati i voditelj smjene nije baš htio gužvu po školi i gradu. Bila su to vrlo čudna vremena, nacionalno pomiješani razred u nacionalo osvještenom gradu i državi s velikim mačem iznad glave. Trudili smo se biti politički korektni, tog se sjećam, pa smo, uvažavajući manjinske osjećaje, odustali od genijalne minimalističke ideje za ludijadu (naravno, odustajanje od nje nikada nije ozbiljno razmatrano, bez obzira na zabranu). Šime je predložio da se prerušimo u vesele ustaše, što je zahtijevalo minimum truda: nacrtano U na čelu i veseli osmijeh preko lica. Na kraju smo se ipak odlučili za manje originalnu koncepciju – posezanje u kič garderobe svojih roditelja i isfuravanje ciganske čerge (o političkim konotacijama takve predstave vjerojatno i nismo razmišljali).

Svezali smo kutiju s kokoškom na skateboard i vukli je po školi, te je pustili da se igra u zbornici. Nije potrebno govoriti što je tamo napravila. No, profesori, koji u to vrijeme još uvijek ne potpišu završne svjedodžbe, nisu ništa primjetili, zabavljeni našim bogatim glazbenim programom. Bio je to moj prvi javni gitaristički nastup (i svakako jedini u uskim ružičastim hlačama na trapez), a istaknuo sam se i kao tekstopisac songova na popularne melodije. Razrednica nam se rasplakala na njoj posvećenu "Nemoj Vesna, nemoj danas", ali do dana današnjeg ne znam da li zbog tuge rastanka ili svekolike sramote. Bilo je to prije jebenih deset godina. I nije bilo brašna. Valjda smo zato i ovakvi ispali kad su nas izvukli iz pećnice.