132/365, subota, 12. svibnja 2001.

Volim Dubravu!

Eto, vidiš što ti je nesporazum. Od "vjernog" vidiš "vatreni" i odmah nastane frka. Ili me je zasmetalo ono "navijač"? Tko bi znao začudne puteve afekta...

U svakom slučaju, novi nastavak nogometne sage očekuje nas sutra. Gurnut ću vam par vaših komentara na situaciju za zagrijavanje pred derbi # 2. Iako bi generalno možda svi trebali manje brijati na to. Akcija izaziva reakciju, jebiga.

No, danas grupa Djeca nakratko prekida svoju koncertnu apstinenciju zbog viših ciljeva. Iako je album u pripremi (moramo se tako dobro navježbati da u studiju potrošimo što manje vremena – partizanska varijanta), nismo mogli odoljeti ljubaznom pozivu našeg Jadranka, čovjeka zaslužnog što smo mi vidjeli Gospić, a vi naširoko čitali o tome. Večeras, dakle, sviramo dvije ili, ako publika tako odluči, čak tri svoje briljantne pjesme na pozornici sportskog centra Klaka. Manifestacija se zove "Volim Dubravu", a zvijezde večeri su legendarni metalci iz grupe Legija, najpoznatiji po blistavim stihovima "Što će ti James Bond/ on je 007/ Tebi trebam ja/ ja sam 22" (kužite?). Bit će to naš prvi stadionski nastup, za što smo se odgovarajuće i pripremili. S obzirom da imamo nekakve pjevne melodije i tekstove za pičkice, gitarist Dino je odlučio specijalno za ekipu iz Dubrave, kvarta gdje je, po nekima, rođen zagrebački rokenroul, odsvirati jedan taping. Tehnika je to proslavljena od strane vel’kog gitariste Eddya Van Halena i metalci je iznimno cijene. To je, nažalost, bilo najviše što smo mogli učiniti, jer

a) nije bilo vremena da kosa naraste
b) grozno bi se usaftali u uskim crnim kožnim hlačama i kaubojkama
c) zakovice, nitne, marame i slične rekvizite nismo mogli pronaći, a
d) tetovaže su nam bile preskupe.

Stoga, skromno, ali pravovjerno. E, što volim Dubravu...