131/365, petak, 11. svibnja 2001.

Otvoreno pismo dragim urednicima

Dragi prijatelji i kolege iz Monitora! Znam da mi kolumne i nisu najbolje u posljednje vrijeme, ali možemo to rješiti ljudski. Kad ste me samo zato što sam spomenuo datum Titove smrti proglasili Titonostalgičarom u najavi na naslovnici (tko još čita cijelu kolumnu), mislio sam da je to slučajno. Ali, sada, nakon ovog jučer, više nisam siguran. "Vatreni navijač Hajduka?!" Možda mi želite otežati kretanje po Zagrebu ne bi li više vremena provodio za kompjuterom smišljajući nove nastavke? U redu, ali VATRENI NAVIJAČ?! Uočimo distinkciju - vatreni navijač je, barem po uobičajenom domaćem značenju, osoba s jedva završenom osnovnom školom, dugim narkomanskim i delikventskim stažom, prorijeđenim zubima i nezgodnom navikom da juriša na policijske kordone, protivničke navijačke skupine, igrače suparničkog kluba i police s alkoholnim pićima. Istina, ne pazim osobito na svoj izgled i image, ali ZAR JE DOTLE DOŠLO?! Mogli ste me i suptilnije upozoriti. Ne znam samo je li cijela stvar instrumentalizirana izvana. Jeste li potpali pod utjecaj neke sumnjive političke opcije, žele li vas iskoristiti za svoje prizemne ciljeve... Što se događa? Talk to me!

Dakle, da ne ispadne da perem ruke i skrivećki nosim majicu "Uvijek kontra Splita", ja jesam hajdukovac. I volim kad pobjeđuju. Ali, znam da se navijačem, u osnovi, ne može smatrati osoba koja ne ide na gostovanja. Tako da sam ja, recimo, simpatizer. Glupa riječ, ali znate na što mislim. U ovom si trenutku uzimam slobodu da se apsolutno NE poistovjećujem s nečim sportskim i mrvicu više. Pa bi bilo zgodno da vi to ne činite umjesto mene.

Srdačno vaš, danas iz protesta i kraći no inače,

"Vatreni"