130/365, četvrtak, 10. svibnja 2001.

Počele su opet stadionske tuče

Prošle godine, negdje u ovo doba, na prvoj utakmici finala Kupa gledao sam svog frenda kako sam pokušava spriječiti idiote na sjeveru Poljuda da rastrgaju ogradu i upadnu u teren. Jasmin nije murjak, da se razumijemo, nego Torcidaš koji u deset godina nije preskočio deset gostovanja, frajer u čijem se zagrebačkom stanu uvijek najžešće pričalo o nogometu. Ljubav prema klubu, pritom, nikad nije izazivala mržnju prema čovjeku, skupini ili stadionu – i zato mi je, kad sam ga vidio kako se, onako visok i mršav, rasteže na ogradi i pokušava unijeti malo razuma u taj kipući lonac ludila, bilo jasno da više neće na utakmice. A ja bi ih, nakon ove posljednje, trebao prestat gledati i na televiziji.

Stvar je opasna i uopće nema veze sa sportom. Spirala nasilja, mržnje i zla odavno je pokrenuta, više apsolutno nema smisla pitati tko je počeo, samo je treba zaustaviti. Inače će se neki kreten za 15 godina sjetiti tražiti dalmatinsku autonomiju i, zamislite, pronaći sasvim dovoljan broj još većih kretena da ga podrže. Nije li bolesno da bilo tko od nas u bilo kojem kutu ove minijaturne države mora paziti na svoj naglasak i registraciju na autu? Koji nam je kurac? Zašto je Zagreb postao personifikacija nepravde i zla sjebanim mozgovima i životima na sjeveru, istoku i jugu? Zbog loših vlada, političara na Markovu trgu, Canjuge i Tuđmanove želje za pobjedama pod svaku cijenu... Kakve to jebene veze ima sa Zagrebom – on je samo mjesto radnje. I na koju foru jedan previše nabrijani, možda i ne najbolje odgojeni momak na terenu koji zna baratati loptom i manekenkama, a mogao bi naučiti koju o pristojnosti i sportskom ponašanju, može biti povod razularenoj i posve besmislenoj akciji udaranja glavama o policijski zid? Dinamo je pobjedio pošteno, Hajduk se borio isto tako pošteno – to je jebena nogometna utakmica, ljudi! Stvar vrijedna znoja, ali ne i krvi.

Nisam pristalica teorija zavjere, a o njima se govorilo i prošle godine kad je Torcida pokušala invaziju na poljudski Zapad, ali prije ove utakmice sam vidio nešto što daje povod takvim razmišljanjima. Od groznih opeklina koje su Boysi dobili od petljanja s HDZ-om prije prvih izbora hrvatski su se navijači klonili politike. Svi znaju što nam je ona donijela u sport i treba biti osobito glup pozvati je natrag. A prije finala Kupa 2001. Torcida preko pola sjeverne tribine razvija transparent s natpisom Hrvatski blok i znakom svoje navijačke skupine. Koliko se puta iste greške trebaju ponavljati da bi netko iz njih nešto naučio?