106/365, ponedjeljak, 16. travnja 2001.

Izmišljeni grad

Zadarska trilogija završava logično: na večeri s Tomom, Markom, Romanom i Ursulom, u raspredanju zapetljanih konkretnih i apstraktnih niti priče o sebi i svom gradu. Ursula je rođena Zagrepčanka, pa nema naših sentimentalnih problema. A mi smo skoro generacija, Tomo je jedini ostao u Zadru i zarađuje odlično, Roman je pisac, Marko dizajner, moglo bi se reći da smo svi na svoj način uspješni. I jednu temu nikako ne uspjevamo izbjeći...

Odrastanje u malom gradu daje ti poseban pečat, trajnu tetovažu koju se ne isplati skidati. Veliki su gradovi, ne neki način, isti – razlika između milijunskog i deset milijunskog grada samo je geometrijska. I Zagreb i New York, na toj bazičnoj razini, imaju sličan operativni sustav, iako su im mogućnosti u odnosu jedne 286-ice i najluđeg Pentiuma. Ali Zadar, ili vaša mala urbana sredina, je ZX Spectrum, pisaća mašina UNIS, kaligrafska radionica... nešto iz drugog svijeta. I zato nama, s već cijelim desetljećem odnosa s gradom kojeg volimo na sasvim drugi način (tajno, rekao bi Arsen, isto "dotepenec"), Zadar sve više djeluje kao izmišljeni, nadrealni prostor, škrinja za čuvanje identiteta, punjač baterija... Sve pojavne razine stvarnosti u njemu nama zapravo smetaju i nisu nam potrebne, jer i mi u toj oazi gubimo kontakt sa svojom realnošću. Doslovno druga dimenzija.

Već godinama brijemo da nam je grad najljepši kad je potpuno prazan, kad ga nitko ne remeti i sam pogled na široko nebi iznad njega može te odvesti jako, jako daleko. Imamo svoja magična mjesta, svoje sveto kamenje i sve što nas udaljava od toga ne volimo previše. Možda je to sebično, ali nema slične prilike u kojoj bi se, kako kaže Marko, osjećao kao stranac u gradu gdje sve poznaješ.

Još jedno, osnovno pitanje, je stvar povratka. Iskušavanje snage korijenja. Ja bih htio, Roman je apsolutno skeptičan, Marko neodređen... Može li se napraviti nešto ovdje, želimo li to samo zato što bi to nama bila fora i koliko smo živaca spremni žrtvovati? E, to su jebene rasprave. Zavičajni klub. Kao da konstruiramo perpetum mobile, stavljamo u jednadžbu sve realne elemente, na jednu stranu vage buket minusa i upitnika, a s druge sasvim neodređenu sentimentalnu vrijednost, promjenjivu varijablu čiju snagu nije lako predvidjeti.

Sutra sam opet s druge strane Velebita. Prerano i baš na vrijeme...