105/365, nedjelja, 15. travnja 2001.

Vremenska kapsula

Znate onaj osjećaj kad vas prezent suoči s nečim što ste jako voljeli ili prezirali u prošlosti? Može se dogoditi svašta; ljudi koji svoj ukus drže uredno dosljednim najčešće nisu spremni na nove izazove. A priznati da si fulao zna biti tako oslobađajuće iskustvo.

Moja kolekcija ploča pohranjena je u Zadru. Što će reći da ih slušam samo nekoliko puta godišnje. I uvijek vrtim iste, ako me nešto ne natjera na eksperimente. Kako bi bilo ponovno čuti albume kanadske grupe Kingdom Come, kupljene u ludilu Zeppelin groznice, kad mi je svaki bend čiji je pjevač uvjerljivo vrištao iznad teških riffova bio neodoljivo privlačan? Na to se još nisam odlučio, hvala na ponudi. Ali, vratiti se u dane kad su glazbu najbližu srcu u potpunosti predstavljala samo dva imena, Dire Straits i Bruce Springsteen, sjajno je iskustvo. Prvenstveno zato što ti takve stvari vjerojatno znače puno više kad imaš 13 godina i ta je količina ljubavi teško ponovljiva. Prve teen bedove sam rješavao puštajući A stranu albuma "Love Over Gold" u potpunom mraku, a stari Bruce je uvijek bio tu kao pozitivni primjer self-made čovjeka. Sve novce koje sam od stare dobio za odličan uspjeh u 8. osnovne istog časa sam potrošio na njegov peterostruki živi album: ništa ljeto, sladoled, obleka, komadi... I malo se koji osjećaj u životu da usporediti sa spuštanjem igle na prvu pjesmu prve od deset strana te ploče (preslušava se po redu, a ne na preskoke, vi digitalna generacijo!). "Thunder Road" mi je i danas apsolutno najdraža Bossova stvar.

Neki dan sam imao žestoku raspravu s najvećim od svih Springsteenovih fanova. Nije mi nikako mogao oprostiti ocjenu da je "Tunnel Of Love" loš album. A kad je shvatio da to tvrdim bez da sam ploču u pitanju preslušao posljednjih devet godina, rekao mi je da mu ne vrijeđam familiju. Dobro, pomislih, stvarno bih mogao provjeriti postojanost svog stava.

Slijedeći odlomak posvećen je u potpunosti Ivanu Periću: "Tunnel Of Love" mi je stigao u trenutku kad sam Springsteena već počeo slušati unazad i otkrivati puno zgodnije stvari. Prvo preslušavanje, te davne 1987., me razočaralo, a slijedeća uvjerila da, nakon Straitsa, i "američkog Bosanca" ostavljam djetinjstvu. Da mi "Tunnel Of Love" danas dođe pod ruku, kao neki zalogaj muzike za recenziju, vjerojatno bih mu dao trojku jer mi se ne bi dalo previše zajebavati. Prosječan album, slabašna produkcija, blaga kreativna kriza, nekoliko dobrih pjesama i slične kritičarske frazetine. Sorry, suside, ali dva sata nakon što me "No More Shall We Part" Nicka Cavea rasplakao, tunel ljubavi mi dođe kao digestiv nakon večere (Uskrs je, jede se malo bolje). Tebi je sve na svijetu, tako to i treba biti...

E, sretan vam Uskrs. Ja sam malo oživljavao uspomene, pa me ponijelo. Pazite na jaja.