107/365, utorak, 17. travnja 2001.

Kriza na trećini staze

Vrijeme je apsolutno izgubilo pojam o vremenu. Sredina četvrtog mjeseca je, pogledajte kalendar. Koliko puta godišnje kaput mora iz ormara? Moram li zaista spašavati svijet od kiše tako što ću svakog dana nositi kišobran (Murphyev zakon, Perkovićev poučak: Ako na oblačan dan Ante ponese kišobran u grad kiša pouzdano NEĆE padati. U svim drugim situacijama pada kao blesava.)? Postaju li godišnja doba neredovita i nestalna kao djevojačka menstruacija? Da im promjenimo imena i raspored? Kako je tek lastama, rodama, lososima, visibabama...

Nakon Velikog slijedi mali tjedan. Povratak poslovima. Neki od nas i ne znaju za odmor, ali nećemo se žaliti. Radio sam od 9 do 5, ne bih se baš vraćao ako ne moram. Nema puno do prvog maja, uostalom. A i vikend će vam biti poduži, samo treba zaobići ponedjeljak 30. i imate punih pet dana. Kraljevski! Još da lokalne izbore stave u ponedjeljak, broj neradnih dana približio bi se prošlogodišnjem idealu. Samo veliki radnici toliko drže do vikend odmora. Ovi zapadnjački, nehumani sustavi od ljudi rade robote - jebeš rad ako ne stigneš uživati u njegovim plodovima. Najbolje ideje rastu iz dokolice. Morat ću si je priuštiti malo. Slijedeće godine. Ove godine moram napisati još samo 258 kolumni iz 365 serijala, 34 Piano bara, najmanje 96 velikih i malih recenzija za Jutarnji, složiti desetak koncerata u Aquariusu, objaviti dvije knjige i jedan CD. Sitnice i usputne poslove neću ni spominjati. Tješim se činjenicom da je baš ovo idealan trenutak za lov na rekorde. Napon snage, razdoblje u kojem sve izgleda moguće. Nikad u životu nisam ovoliko radio. Samo se nadam će rezultati opravdati trud. Dajte da konačno zamjenimo ta godišnja doba, da ovaj maratonac povjeruje kako je prva kriza, ona psihološka na trećini staze, sretno iza njega. Trkačima pomaže namočena spužva i gutljaj tekućine, meni bi puno značila tri lijepa dana za redom.

Onda, gospodo sinoptičari, do you feel lucky?