095/365, četvrtak, 5. travnja 2001.

Strah i prezir u Gospiću – Nož... i neka osnovna znanja iz zemljopisa

Prije ulaska u lokal: što vi zapravo znate o Gospiću? Da, vi, prosječni građanin ove zemlje, jedan od, recimo, one četvrtine nastanjene u Zagrebu. Ajmo, prva asocijacija na Liku? Kapa, sir, janjetina, Mile Rupčić... (sram nas može biti) Tu se negdje rodio i Tesla, ženska košarka je jaka, ali kladim se da će većina vas prvo pomisliti na spomenice Domovinskog rata. Gospić je bio jebeno bitno mjesto u ratu, kako god okrenete. A tužno je što baš tim gradovima-herojima neki vrag ne dopušta da kako treba zažive u miru...

U svakom slučaju, velegradskim pizdekima Gospić mora izgledati kao zadnja pripizdina. Što je, kao i mnoge stvari, apsolutno točno i posve pogrešno. Biti elitist u ovoj našoj dolini suza, među 4 milijuna čudnih, tvrdih, smiješnih i ponosnih ljudi, glupo je preko svih granica idiotizma. A biti seljačina je nešto sasvim normalno. Traži sredinu i tek tada si najebao, ne kuže te ni jedni ni drugi. Mora da je zato to i jedini ispravni put.

Ništa, uđemo mi u lokal, naletimo na ljubazne konobare, pojavi se i DJ, skroz simpatičan lik, pa se krenemo i namještati, polako, bez nervoze. Ja sam, međutim, pažljiviji kad sam živčan. Tada mi se ne događa da mi mikrofoni, i to posuđeni, ispadaju iz ruku. Kakvi su nam stalci, nije ni čudno - trebaš ih lijepiti da ostanu u poziciji.

- Jebeni selotejp - psovao sam, sad već svjestan nužnosti stjecanja nervoze zbog povećanja učinkovitosti. - Dino, imaš kakav nožić da odlijepim ovo?

- Nož? Otkud to meni? - Dino zna biti pravi mudrijaš. - Što ne pitaš dečke tu, oni sigurno imaju...

DJ se na tu opasku znalački nasmije. Mudrijaš se vadi...

- Pa za rezanje limuna, na šanku. Moraju imati nešto...

Hehehe.

Prekočimo to. Treba obaviti tonsku.

Gazda kaže da smo odlični. Dvadeset minuta i sve gotovo. Osjećamo se kao profesionalci. Glupo nam je sjedit u klubu sve do 1, pa ambiciozno pitamo za neku pizzeriju. Ima, kažu, 500 metara niže. Ali, već je pola 12... Ma, rade do ponoći.

Zbilja, rade. Odlična pizza, ljubazna konobarica. Zele i ja postajemo sentimentalni. Kao baka i djed na srebrnom piru. Kiša i dalje pada, kao i uvijek kad sviramo.

Sutra: Pojam zabave... Plesni podij kao minsko polje...