094/365, srijeda, 4. travnja 2001.

Strah i prezir u Gospiću – Cesta bez svjetla & ljudi (o autima da i ne govorimo)

Ako ste mislili da se od Zagreba do Korenice vozite divljom stranom, u bivšem Titovom mjestu trebate skrenuti prema Gospiću. Bilo je nešto iza osam, mrak i kiša, slušali smo Davida Sylviana, idealnu glazbu za skretanje s klizave ceste u jednom od nebrojenih, ničim izazvanih, zavoja.

- Gle, kakva ćoša! - izjavio je lakonski Zele nakon poluminutnog gaženja po kočnici. U tom me je trenutku više mučila inventura našeg teško skupljenog koncertnog materijala. Otvaramo s "Čovjekom", dumam ja u sebi, tu još nisu sigurni. Ali, nakon "12 mjeseci" sasvim sigurno znaju da sam pičkica. Mislim, pričati o raspadu veze bez obilne uporabe riječi "drolja", "zmija", "kurva" i "izdaja"... sve je jasno, ne? Dakle, tu su već nabrušeni, pa ih smirujemo prvom obradom - "I'am the passanger/ blablabla"... Iza nje je "Amsterdam", svaka sumnja se briše i kreću dogovori kako će nas razbiti. A onda, u drugom setu, pjevač publiku dodatno inspirira čestim spominjanjem nasilnih radnji poput "pucanja u srce", ispravljača fizičkih anomalija ("držač za glavu, štaka za nogu, aparat za zube"), i očitih provokacija ("ova grupa kretena..."). Dolazak posljednje pjesme, post-apokaliptičnog "Acapulca", nakon tog tretmana zaista može biti post-sve za mlade svirače iz grupice žovijalno nazvane Djeca.

- Ej, pa još nismo vidjeli ni jedan auto u bilo kojem smjeru - primjetio je Dino. Ni svjetla ni ljudi, uz to. Tek fantomske ploče najavljivačice. Treba zapamtiti ta imena. Dobro dođe na koncertu kao "ice breaker": A sada, za ekipu iz Podlapače...

Potez Korenica - Gospić najviše podsjeća na neku otočku cestu. Uska, loša, strma, pusta i apsolutno mračna. Kad smo jedne stare godine vozili iz Drvenika hvarskog prema Jelsi, vozač je svako malo morao izlaziti iz auta i vrištati da ne bi poludio. To možeš raditi na otoku, ali u Lici bi samo dozvao vukove.

Bilo nam je dosta kombija, dosta ceste, dosta isčekivanja. Urlali smo od sreće kad smo ušli u Gospić. Devet i deset, solidno prolazno vrijeme. Stignemo nakon tonske nešto i pojesti. Putovanje je, nekako, uvijek nervoznija stvar od stizanja. Ako znate što mislim.

Kiša je padala, kao i svaki put kad sviramo. Parkirali smo ispred kluba, uzeli ružičasti kišobran iz kombija (nije naš, ok?) i ušli vidjeti gdje mi to, zapravo, sviramo...

Sutra:
- Nož? Pitaj dečke, oni sigurno imaju.