093/365, utorak, 3. travnja 2001.

Strah i prezir u Gospiću – Flashback prvi - odgovornost za debakl

Mi smo samo htjeli svirati. Ništa više, a ta je želja nekako i razumljiva ako imaš bend već toliko dugo i stvarno ti je muka od zidova prostorije i ista tri lica koja su postala totalno umorna, uplašena, sigurna i histerična u isti mah. Tako da smo, negdje prošle jeseni, odlučili sami sebi stvoriti priliku. U tom trenutku činjenica da nismo imali basistu nije se činila toliko bitnom. Zele je, sjećam se izuzetno živo, rekao:

- Nema više čekanja! Idemo!

Bio je pun energije nakon odrađene turneje za dark bend iz Splita, Kazamorti. Kad dođeš na koncert vlastitog bubnjara, osjećaš se otprilike kao da gledaš curu kako se ševi s drugim. Alarmantno iskustvo. Odmah sam krenuo u akciju.

Jadranko je izgledao dobronamjerno. Radio je svirke u Kulušiću. I rekao da vidi da smo mi ozbiljni (kako?!) i da će nam naći neki termin za dva, tri tjedna. Mi još uvijek nismo imali basistu, a Dino, gitarist, je prolazio kroz krizu identiteta i razmišljao o tome da prestane svirati. Zele se činio kao najpouzdaniji sugovornik.

- Za dva tjedna?! Pa mi uopće nismo spremni! Slušaj, ja mogu svirati, ali jedino ako ti preuzmeš odgovornost za debakl.

Kao da smo neka teroristička organizacija, zaboga. Odgovornost za debakl! A što sam drugo mogao učiniti?

Marko je bio u bendu niti dva tjedna kad je Jadranko u utorak nazvao da sviramo slijedeći utorak. Teško breme odgovornosti pritisnulo me da, ne bez problema, odgodim priču za još tjedan dana. I tako, umjesto koncertnog debakla, potpišem opću katastrofu.

28. 11. 2000., oko 16 h, na dan premijernog koncerta...

- E, Ante. Ovdje Jadranko.
- Bog, Jadranko. Evo baš se spremamo otići po opremu.
- Čuj, imam problema, sponzor nam je otkazao, ne znam kako ćemo pokriti razglas...
- Dobro, imamo flyere, doći će nam barem 100 ljudi, pa po 10 kuna. Skupit će se...
- Mhm, da, ali ja imam deal s vlasnikom kluba da prvih 100 flyera ide njemu, a poslije mi dobijamo 30 posto. Osim toga, razglas moram platiti već na tonskoj. Je'l možeš ti zamoliti dečke da skupite 400 maraka?

Ok, za prvi koncert je zbilja idiotski očekivati neki honorar. Ali, plaćati za njega, to je ipak bilo malo previše. Pregovori, dakle, nisu uspješno završili, a osjećaj apsolutne, grozne praznine podebljao je svaki telefonski poziv ljudima koje smo prvo zvali na koncert, a sad ih zovemo da ne dođu. Jedan od boljih dana u životu, svakako.

No, Jadranko je poslije sredio neke stvarčice. Pitanje je koliko mu se to može pisati u zaslugu; pomoglo je, ko ga jebe. A sada Gospić... Putovanje u centar Hrvatske. Nema to cijene, prijatelji.

Sutra: Cesta bez svijetla i ljudi