092/365, ponedjeljak, 2. travnja 2001.

Strah i prezir u Gospiću – divlji povratak u srce hrvatskog sna (Prvi dio)

Bili smo negdje iza Tušilovića, na rubu ničega, kad nam je počelo svitati. Nitko nije ništa rekao, bio je to više zajednički telepatski osjećaj. Oko nas se raširila lepeza kiše i sve boje pomiješala sa sivom. To je najveću uslugu učinilo cesti, barem je malo kozmetički pokrilo rupe i sakrilo crne točke na kojima ljudi inače ginu kao muhe.

Bilo je skoro sedam, a čekalo nas je još više od sto i pedeset kilometara puta. Prilično zajebanih, uz to. Vrlo skoro, bilo je to sasvim jasno, sva četvorica ćemo postati malčice nervozni. Ipak, nije nam bilo povratka, a ni vremena za odmor. Tonska proba u gospićkom disco baru "Amadeus" zakazana je za osam i već smo procjenjivali koliko ćemo zakasniti. Naš koncertni manager, nazovimo ga tako, pobrinuo se za dogovaranje gaže, a ovaj veliki, prilično razjebani Renault Traffic, iznajmili smo tog popodneva od bivšeg policajca za 100 maraka. U svakom slučaju, mi smo profesionalci, a to znači ODSVIRATI gažu, pa kud puklo da puklo. Čak smo i pripremili dvije obrade, dva nepogrešiva crowd pleasera, "Passanger" Iggya Popa i "Pjevajmo do zore" starog Jure Stublića. Koliko je od njih ostalo, drugo je pitanje.

Naša cijena na glazbenom tržištu trenutno ne postoji. Nemaju je ni bendovi koji su odsvirali više od jednog i pol koncerta. Zato je tih obećanih 200 maraka u Gospiću izgledalo vrlo velikodušno. Iako je, nakon odbijanja troškova, najveća moguća dobit iznosila astronomskih 100 kuna. Prtljažni prostor kombija izgledao je kao pokretni music shop. Dvije gitare, jedna bas gitara, čitava mreža kablova, tri distorzije, dva delaya, bubnjevi i stalci za činele u dijelovima, tri mikrofona, dva stalka za iste, flanger, e-bow, chorus, wah-wah i bubnjarska stolica. Aproksimativna vrijednost: oko 10 somića. Sve te apsolutno neophodne stvari skupili smo u nekoliko grozničavih krugova po Zagrebu tog popodneva, zbog čega smo i, posve očekivano, kasnili sat vremena u polasku.

Uglavnom, negdje iza Tušilovića, Zele je gazio po tvrdom kvačilu i na cesti nam dokazivao kako kombi zanosi ulijevo ako mu pustiš volan. Marko je sjedio naprijed do njega, a Dino i ja smo iza lovili stihove Siniše Vuce, s epohalnog albuma "Konac konca" grupe Živo blato. "Štaaa mi preostaje/ osim da se rock’n’rollu vratim sad?" Stvarno, što drugo...