081/365, četvrtak, 22. ožujka 2001.

Rambo: Sam na brodu budala

Sutra nam u posjetu dolazi Rambo Amadeus, sjajan umjetnik i jako duhovit čovjek. Nikakva vijest. A prije samo godinu dana baš je njegov Titanik probio led "istočnih" gostovanja u Zagrebu. Kako nam ovaj 365 tjedan ionako prolazi u znaku ex-Yu, mislim da bi bilo zgodno prisjetiti se jednog starog, nikad objavljenog razgovora. Rambo i vaš virtualni, jedan na jedan, veljača 2000., KSET. "Eto, i to smo dočekali. Pa smo, kao i s većinom stvari koje se čekaju tako dugo, ostali malo zbunjeni. U parnom kotlu Tvornice rijetki posjetitelji posljednjeg Rambovog koncerta stare ere (dvorana Pauk, SKUC, rana 1991.) sasvim su se sigurno osjećali čudno. Nešto se, očito, dogodilo u tih deset godina kad se, kažu, nije događalo ništa... I vaš je novinar imao sasvim ljudski problem; nakon godina potucanja po garderobama pograničnih klubova i razgovora s arhitektima njegovog odrastanja koji su u putovnicama imali upisanu "krivu" državu, dočekao je prvog od njih na svom terenu i shvatio da je u međuvremenu izgubio bazični novinarski nerv pa bi s čovjekom puno rađe razgovarao bez špijuna-diktafona. A i ta opća mjesta - uporno priču odvlače od glazbe, zbog koje smo se, u krajnju ruku, na ovom papiru našli i vi i ja i Rambo. Znate već: rat, devedesetprva, cut bez pastea, tuga, mrak... Otiš'o je svak ko valja... A ti, Rambo? Đe's bio, šta's radio?

- Ne bi volio da pričam o tome, mislim da se to sve više ili manje zna. Ljudi na neki način to znaju, bez obzira na medijske blokade. Telefoni su još radili... Ne bi sad htio dizat spomenik samom sebi...

Ne pitam te to zbog toga...

Teško mi je da pričam o tome... Najgore je što se to nije prvi put dogodilo, svako 40, 50 godina bude neko sranje. Zašto, ne pitaj me. Ne znam. Shvatio sam da treba da skliznem duboko u underground, je li. Šta imam da radim visoko gore na estradi i na gledanim televizijskim emisijama? Rekao sam OK, moram nešto da radim, ali bit će to vrlo opskurno i nekomercijalno.

Nisi izabrao opciju odlaska, poput Koje?

On je generalno napravio pametan potez. Ja sam, zapravo, cijelo vrijeme imao namjeru da odem, čak sam i pokušavao nekoliko puta. Međutim, ja sam smotan tip, život me razmazio još od jedriličarskih dana - čega god se dohvatim odmah mi krene jako lako. I kad sam shvatio da u Londonu jedino mogu da perem šerpe, a u Amsterdamu da radim fizički, nisam imao strpljenja da počinjem od nule. Naročito kad sam vidio da gluplji, smotaniji i manje dobri muzičari stoje na nekim pozicijama koje su puno više od moje. To mi je bilo neizdrživo. I taj pečat što nosiš na sebi... kad kažeš ljudima odakle si samo vidiš sjenku preko lica i džabe ti - možeš bit Albert Einstein, ne pomaže. Ipak si imao neka intermezza, kažeš da ti je to dobro došlo... Fizički rad mi je najviše pomogao, moram da priznam. Tri mjeseca fizičkog rada preporučujem svakoj zvijezdi. Buđenje u 8, od 9 do 5 teški fizički rad i kući. Čovjeku se glava dosta razbistri, počne opet cjeniti svoj pos'o. Jako sam ponosan na činjenicu da mogu radit najnormalnije, rame uz rame sa profesionalcima. Čak i da prebacim normu.

Gdje si bio u razdoblju NATO napada?

Drugog dana sam poslao ženu i djecu u Austriju. Onda sam jedno mjesec dana bio u Beogradu, šet'o Kalemegdanom, družio se s ljudima. U toj urbanoj sferi bila je onako - jako, jako čudna, ne mogu reć prijatna atmosfera, ali je postojala neka hipersocijalizacija između ljudi. Znaš, kao, zuje ti neki avioni, sviraju uzbune, a ti ne jebeš, neki penzioneri se kriju po skloništima i paniče, a ti, kao, šetaš Kalemegdanom i kuliraš. Čak se pojavila neka ekipa koja je vježbala free climbing u to vrijeme, mnogo simpatični momci. I tako, onda sam poslije mjesec dana otišo u Podgoricu, tamo sam dočekao novi tovar tomahawka koji je baš u to vrijeme padao na aerodrom. Onda sam to razgledao mjesec dana i poslije toga otišao u Sloveniju, pa onda i u Austriju. Prijatni su to bili penzionerski dani u Austriji, šeto sam djecu i radio gimnastiku."

Nastavak sutra...