080/365, srijeda, 21. ožujka 2001.

LOGARITAM SRCA: Kraj svijeta kakvog poznajemo i volimo

U prethodnim nastavcima: Ma, koga je uopće briga...

Bio je to sasvim običan dan. U 7 ga je probudio telefon; sat vremena kasnije već je bio na kavi s Tortelinovom djevojkom Morphinom koja mu je oko 8 sati i 13 minuta priznala da više ne može susprezati golemu fizičku strast prema njemu. Svoj premijerni snošaj Api i ex-Tortelina imali su između 8.17 i 8.24 u zahodu praznog kafića na čijem im se stolu hladila kava. Seks nije bio osobit, ali je Morphina ipak zatrudnjela i na svijet donijela blizance po ubrzanom trudničkom tečaju točno u 10.03. istog dana. Nazvali su ih Coitus i Nutravan. Tortelino je sve saznao nešto prije podneva i to sasvim zaobilaznim putem. Spagheto Milanese mu je, naime, priznao da Morphinine čari ni njemu nisu sasvim strane, na što se prevareni muž s pravom zapitao gdje se njegova ljubovca nalazi upravo tog tragičnog trenutka. Na svoje nemalo iznenađenje, otkrio ju je u obličju dvostruke majke-dojilje u obližnjoj trgovini dječje opreme.

- Čija su kopilad? – upitao je bijesni Tortelino.

- Moja. Vodim ih na sajam u Benedetto – odgovori mu stari konjušar koji je slučajno prolazio onuda.

- Dobro, to je riješeno. A djeca? Čija su djeca?

- Moja, Tortelino – Api se materijalizirao iz Nutravanove bočice. – Ti znaš da ti ja nikad ne bih učinio ništa nažao, prijatelju.

- Tako je. Meni je bilo baš fino – doda zavodljivo Morphina.

- Argh! Zmija me za srce ugrizla – vrisne Tortelino i sruši se mrtav. Glave mu je došla boa constrictor, puštena na vikend iz zoološkog vrta.

Nešto iza jedan sat, Api i Morphina susretoše Spagheta i Hihotu koji su šetali svoj par blizanaca. Grad je opet postao idilična školjka u kojoj su djeca s biserima igrala nogomet. Sunce je sjalo izuzetnim sjajem, a onda je odjednom počelo padati, za nekoliko pedalja promašilo more gdje je obično zalazilo te se svom silinom srušilo na poprište naše priče. Api ga je ugledao dovoljno rano tako da je imao nekoliko sekundi više od ostalih za razmišljanje. Zašto se sve to događa baš sad, kad je vaga konačno stala u ravnoteži? Ima li smisla tako besmisleno nestati, kao plod nečije nedovoljno dosljedne mašte. Što...

Sunce je palo na zemlju, a njih bi sredio i nešto veći reflektor. U 17 sati i 53 minute tog sasvim običnog dana sve je bilo gotovo.

Uskoro: ALGORITAM SRCA – Nešto je preživjelo!