079/365, utorak, 20. ožujka 2001.

Born In The YU

Svaka priča ima (barem) dvije strane. I "naša" jugonostalgija nije ni slična onoj s istočnih strana bivše države. Javio se Ivan iz Valjeva, s porukom da ne smijem poricati činjenicu da sam rođen i odrastao u Jugoslaviji. "... tu nije presudna sama Jugoslavija, već široki dijapazon stvari (filmovi, muzika, stripovi, ljudi...), koji je definitivno oblikovao tebe u ono što upravo i jesi."

Apsolutno si u pravu, Ivane. Vjerojatno se nikad ne bih bavio novinarstvom da nije bilo Politikinih izdanja, prvo "Zabavnika", a nešto kasnije i "Rocka". Partibrejkerse sam naprosto obožavao, a Šijanove filmove i Kovačevićeve drame nikakav rat ne može udaljiti od čiste genijalnosti. Ali, kulturni i politički prostor nisu isto; po toj bi logici bio akutno nostalgičan za Amerikom (Waits, Patti Smith, Salinger, Bogart, Scorcese...) i Engleskom (Zeppelini, Beatlesi, Smithsi...), a one nikad nisu bile zemlje proleterske. Misliš da bi mi život danas bio bolji s "Modriča Optima Sintom 2001", začinom "C" i čokoladnim ćirom subotičkog pionira? Ili bi me bilo briga za nove avanture Branka Kockice, Minje Subote i bata Joce iz "Muzičkog tobogana"? Mogu biti nostalgičan za djetinjstvom koliko god hoću, njegovo je vrijeme prošlo, uloga je odigrana i uopće se ne smatram privilegiranim u odnosu na klince koji danas gledaju debilne Teletubbiese. Svatko ima svoju priču i suviše je lako pretpostaviti je tuđima. Postojanje i nestajanje jedne države i njene kolektivne mitologije cijeli proces čini još izvjesnijim.

Mojih 18 jugoslavenskih godina bile su bitne, važne i presudne. Bile bi takve i da su proživljene bilo gdje drugdje; bez njih bi, konačno, sada imao 9 i Bog zna kakav mentalni sklop. Ali, želim vjerovati da je najbolja godina u životu ona slijedeća, da je najljepši dan danas ili sutra, da najveća ljubav tek čeka da se dogodi. I zato nemam potrebu biti ni nostalgičan ni sjetan prema vremenu prošlom. Nisam ni ljut, Ivane, niti se odričem proživljenog. Samo, a ovo ti govorim hladne glave i čistog srca, nikad ne bih rekao da sam 1991. izgubio domovinu. Dapače... A sve one stvari koje su i mene i tebe oblikovale ionako nam nitko ne može oduzeti. I zašto onda biti nostalgičan? Mislim, ako se ne zoveš Đorđe Balašević, pa od toga radiš profesiju. Stoj mi dobro, susjede.