078/365, ponedjeljak, 19. ožujka 2001.

Tuđe nećemo, svoje ne damo

"Dijagnoza je, cvikeraš, da patiš od sindroma ostavljenog dječaka bratstva-jedinsta, socijalizma (samoupravnog, naravno), jednostavnije - Yuge. Potpuno te shvaćam.

Nemaš razloga za brigu, samo nastavi."

Mail stigao iz Sarajeva podsjetio me na riječ koju zbilja dugo nisam čuo, a spada u sam vrh medijski obljubljenih novoskovanih termina prošlog desetljeća. Uz srbočetnike, agresorsku soldatesku, mutikaše i smutljivce, judine škude i ine dijalektičke vrhunce pokojnog Predsjednika, najbolje je prolazila jugonostalgija. Znam, danas zvuči prašnjavo, staro i nepotrebno, ali nekad je znala biti opasna diskvalifikacija. Bilo je dovoljno okrenuti pogled preko ramena da ti je nalijepe na leđa. Ili nevino usporediti brojke i utvrditi da se u Markovićevo vrijeme živjelo bolje...

Svoju diplomu jugonostalgičara stekao sam još 1994., dodjelila mi je Mlada hrvatska desnica osobno, pa bih, ako mogu (a mogu, jer moja je kolumna), u par riječi zakopao tu temu jednom za svagda. Za kakvom bi Jugoslavijom ja, ili bilo tko od moje generacije, trebao žaliti? Nije nam dosta domaćih primitivaca, pa bi se puno bolje osjećali u državi s otprilike 20 milijuna takvih, u idealnom presjeku nekulture ovog dijela Evrope? Jugoslavija je bila tragično neuspjeli eksperiment ruralne država u kojoj su gradovi i građani uvijek bili iznimke, nikad posve sigurni kada će novi val plemenskog bijesa izroniti iz tamnih gudura prošlosti. Zato potpuno razumijem onaj dio urbane Srbije koji zgroženo tvrdi da ovo nije bio njihov rat. Apsolutno, nije bio ni moj, ali mi je svejedno odredio život. I morao bi biti apsolutni idiot da nakon svega mislim kako je Jugoslavija bila idealna zamisao. Priča o bratstvu me ionako previše podsjeća na plemenske rituale, jer individualci su uvijek ponosni na svoje razlike, a ta umjetno stvorena "braća", kad ih otkriju, ma koliko sitne bile, znaju samo iz podsvijesti izvući mržnju i otići kući oštriti noževe.

Dijagnoza je, dakle, nikad više, pa ni tada. Što, dakako, ne znači da, kao što sada često odlazim u Ljubljanu, uskoro ne bi mogao svraćati u Beograd, slušati dobru glazbu, razgovarati s ljudima, razmjenjivati iskustva i osjećati se ugodno. Ali isključivo kao gost, čovjek s putovnicom koji poštuje mjesto, zemlju i ljude oko sebe. Uzmimo to kao pravilo ponašanja i neće biti nikakvih problema. "Tuđe nećemo, svoje ne damo" i nije bila toliko promašena parola, samo što je primjenjivana na malo preširokom uzorku.